
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 22827/2024
22.10.2025. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović, Vesne Mastilović, Ivane Rađenović i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici tužioca Republike Srbije, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Beograd, koga zastupa Državno pravobranilaštvo, sa sedištem u Beogradu, protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Nikola Cvetanović, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o revizijama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Višeg suda u Pančevu Gž 45/24 od 30.04.2024. godine, u sednici održanoj 22.10.2025. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Pančevu Gž 45/24 od 30.04.2024. godine, stava prvog izreke.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Višeg suda u Pančevu Gž 45/24 od 30.04.2024. godine, stava prvog izreke.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Višeg suda u Pančevu Gž 45/24 od 30.04.2024. godine, stava drugog izreke.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Višeg suda u Pančevu Gž 45/24 od 30.04.2024. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Pančevu P 107/2020 od 29.09.2020. godine, u delu stava prvog izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu, na ime naknade za korišćenje poljoprivrednog zemljišta za agro- ekonomsku 2012/2013 godinu isplati 742,59 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Stavom drugim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i prvostepena presuda potvrđena u preostalom delu stava prvog izreke, kojim je obavezna tuženi da tužiocu, na ime naknade za korišćenje poljoprivrednog zemljišta za agro-ekonomsku 2012/2013 godinu isplati 216,47 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i u stavu drugom izreke, kojim je obavezan tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati 49.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, parnične stranke su blagovremeno izjavile reviziju, i to tužilac pobijajući je u stavu prvom izreke, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku, a tuženi pobijajući je u stavu drugom izreke, zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Po oceni Vrhovnog suda, nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu odredbe člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11….10/23, u daljem tekstu: ZPP).
Pravnosnažnom presudom, primenom odredbi materijalnog prava iz odredbi čl. 38. i 39. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, delimično je odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu, na ime naknade za korišćenje poljoprivrednog zemljišta za agro-ekonomsku 2012/2013 godinu isplati 742,59 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Prema datim razlozima, pravni prethodnik tuženog, pok. BB, je uvedena u posed kat.parcele .../... i .../... KO ... nakon donošenja, a pre pravnosnažnosti, rešenja Komisije za vođenje postupka i donošenje rešenja po zahtevu za vraćanje zemljišta Opštine Alibunar od 17.04.1992. godine, kojim je utvrđeno njeno pravo svojine na navedenim parcelama, a tužilac primenom pravila o teretu dokazivanja nije pružio dokaze da je od uvođenja u posed pok. BB na kat.parcelama .../... i .../... KO ... i nakon donošenja rešenja od 20.06.2022. godine, kojim je utvrđeno pravo susvojine tuženog i GG i DD na kat.parceli .../... i .../... KO ..., izvršio deposediranje tuženog sa kat.parc. .../... KO, niti da je od tuženog tražio predaju poseda. Stoga na strani tuženog i njegovog pravnog prethodnika u pogledu korišenja ove parcele nema nesavesnosti, koja je na strani tužioca, jer gotovo 33 godine nije tražio predaju poseda niti je okončao postupak vraćanja oduzetog zemljišta, pa se ne može koristiti pravom na naknadu štete zbog korišćenja tuđe stvari kada tako dug vremenski period drži tuženog u neizvesnosti koje parcele mu pripadaju.
Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, činjenice utvrđene u postupku i način presuđenja, Vrhovni sud je ocenio da je drugostepena presuda u pobijanom delu u skladu sa praksom revizijskog suda i pravnim stavovima izraženim u odlukama Vrhovnog suda, u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim osnovom, zbog čega nema uslova za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, a radi razmatranja pravnog pitanja opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava. Tužilac nije uz reviziju dostavio pravnosnažne presude iz kojih bi proizlazio zaključak o različitom odlučivanju o istoj ili bitno sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pri čemu pravilna primena prava u sporovima sa tužbenim zahtevom, kao u konkretnom slučaju, zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja.
Iz navedenih razloga, primenom člana 404. ZPP, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizija parničnih stranaka, u smislu člana 410. stav 2. tačka 5, u vezi odredbe člana 479. stav 6. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da revizije nisu dozvoljene.
Odredbom člana 468. stav 1. ZPP propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.
Odredbom člana 479. stav 6. ZPP propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.
Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 20.08.2018. godine. Vrednost predmeta spora je 113.932,38 dinara.
Kako u konkretnom slučaju vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe u smislu odredbi člana 468. ZPP, to se radi o sporu male vrednosti u kojem protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija na osnovu odredbe člana 479. stav 6. ZPP. U sporovima male vrednosti dozvoljenost revizije se ne ceni prema odredbi člana 13. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 55/14), odnosno noveliranoj odredbi člana 403. stav 2. tačke 2. i 3. ZPP, pa delimično preinačenje prvostepene presude od strane drugostepenog suda nije od uticaja na dozvoljenost izjavljene revizije.
Na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavovima drugom i trećem izreke.
Predsednik veća - sudija
Branka Dražić,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
