
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2194/2015
11.05.2016. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Vesne Popović, predsednika veća, Božidara Vujičića i Lidije Đukić, članova veća, u parnici tužilje M.Đ. iz B., čiji je punomoćnik S.F., advokat iz B., protiv tuženog AD K.M. iz A., čiji je punomoćnik A.B., advokat iz B., radi poništaja rešenja, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3188/13 od 16.10.2014. godine, u sednici održanoj 11.05.2016. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3188/13 od 16.10.2014. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Međupresudom Osnovnog suda u Kragujevcu, Sudske jedinice u Aranđelovcu P1 2649/11 od 08.07.2013. godine, stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužilje i poništeno je kao nezakonito rešenje o otkazu ugovora o radu broj 03-3228 od 01.08.2011. godine, kojim je tužilji zaposlenoj na poslovima čistačice otkazan ugovor o radu broj 01-3644 od 16.12.2005. godine, aneks ugovora o radu broj 01-2/696 od 08.07.2008. godine i aneks ugovora o radu broj 01-2/1056 od 01.09.2008. godine, pa je obavezan tuženi da tužilju vrati na rad i da je angažuje na obavljanju poslova koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužilji isplati 206.250,00 dinara na ime troškova parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3188/13 od 16.10.2014. godine, stavom prvim izreke, preinačena je delimična prvostepena presuda (pogrešno označena kao međupresuda) u stavu prvom izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rešenje o otkazu ugovora o radu broj 03-328 od 01.08.2011. godine, kojim je tužilji zaposlenoj na poslovima čistačice otkazan ugovor o radu broj 01-2/1056 od 01.09.2008. godine i da se obaveže tuženi da tužilju vrati na rad i da je angažuje na obavljanju poslova koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Stavom drugim izreke, ukinuto je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu drugom izreke delimične prvostepene presude (pogrešno označene kao međupresuda) i predmet je u ukinutom delu ustupljen Osnovnom sudu Aranđelovcu na ponovni postupak.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tuženi je podneo odgovor na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu na osnovu odredbe člana 399. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04 i 111/09), koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tužilje nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz tačke 12. navedenog člana, na koju se revizijom ukazuje, jer je izreka presude jasna i razumljiva, a pobijana odluka sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je bila u radnom odnosu na neodređeno vreme kod tuženog na poslovima čistačice do 01.08.2011. godine, kada joj je rešenjem tuženog otkazan ugovor o radu na osnovu člana 179. tačka 9. Zakona o radu, jer je zbog ekonomskih, tehnoloških i organizacionih promena kod tuženog došlo do prestanka potrebe za poslom koji je tužilja obavljala. Tuženi je 21.04.2011. godine doneo Pravilnik o izmenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova kojim su u Sektoru ljudskih resursa-RJ Opšti poslovi, u članu 3. pod tačkom 3.3, brisani poslovi „čistačica“. Predlog programa rešavanja viška zaposlenih tuženi je doneo 23.06.2011. godine, a koji je dostavljen na mišljenje Nacionalnoj službi za zapošljavanje, kao i sindikalnoj organizaciji tuženog. Sindikalna organizacija je 06.07.2011. godine izrazila neslaganje sa predlogom programa rešavanja viška, a Nacionalna služba za zapošljavanje je 30.06.2011. godine dostavila tuženom mišljenje i predlog mera za zapošljavanje viška zaposlenih, u kome je navedeno da je dostavljeni predlog Programa urađen uz punu saradnju i po smernicama nadležnih službi i stručnih lica Filijale, da kod tuženog ne postoji mogućnost da se zaposlenima koji su višak obezbedi ni jedno od prava utvrđenih u članovima 154. do 156. Zakona o radu. Program rešavanja viška zaposlenih tuženi je doneo 18.07.2011. godine, kojim su utvrđeni razlozi prestanka potrebe za radom zaposlenih, kao i struktura zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, te je u članu 1. tačka 1.3.2. navedeno je da su poslovi koji su izmenama i dopunama Pravilnika brisani i za kojima je prestala potreba u Sektoru ljudskih resursa - RJ Opšti poslovi, između ostalih i poslovi „čistačica“. Poslove na kojim je radila tužilja, tuženi je poverio specijalizovanoj agenciji. Tuženi je tužilji isplatio otpremninu.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je tužilji zakonito prestao radni odnos i da tuženi nije u obavezi da tužilju vrati na rad.
Odredbom člana 179. tačka 9. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 24/05, 61/05 i 54/09), propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca i to ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja određenog obima posla.
Saglasno navedenom, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, tuženi je u postupku utvrđivanja viška zaposlenih, među kojima je i tužilja, postupio po pravilima iz članova 153. do 160. Zakona o radu. Program rešavanja viška zaposlenih od 18.07.2011. godine, sadrži razloge prestanka potrebe za radom zaposlenih, zbog čega je poslodavac izvršio reorganizaciju određenih poslova i brisanje određenih poslova. Sprovođenje organizacionih i ekonomskih promena je samostalna oblast delovanja tuženog, kao poslodavca i sud se ne upušta u njihovu celishodnost i opravdanost, niti sud može da ceni celishodnost angažovanja drugih privrednih društava ili agencija za obavljanje poslova koji ne spadaju u osnovnu delatnost poslodavca, kao što je slučaj i sa poslovima na održavanju higijene kod tuženog.
U konkretnom slučaju, poslodavac je doneo program rešavanja viška zaposlenih zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, a predlog programa je dostavljen sindikatu poslodavca i nadležnoj organizaciji za zapošljavanje. Pravilnikom o izmenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova brisani su poslovi „čistačica“, jer je poslodavac i pre donošenja odluke o otkazu, kao i programa rešavanja viška zaposlenih, već angažovao agenciju za tu vrstu poslova. Tuženi nije bio u mogućnosti da preduzme mere za zapošljavanje tužilje premeštajem na druge poslove ili radom kod drugog poslodavca, prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom ili radom sa nepunim radnim vremenom. Imajući u vidu da su poslovi čistačice ukinuti u potpunosti, poslodavac nije bio dužan da detaljnije razrađuje kriterijume u pogledu viška zaposlenih. Pored toga, angažovanje agencije koja vrši poslove na održavanju higijene kod tuženog po ugovoru o delu ili drugoj vrsti neimenovanih ugovora nije zabranjeno, s obzirom da je to učinjeno u cilju smanjenja ukupnih troškova poslovanja. Kako je tužilji zakonito prestao radni odnos, tuženi poslodavac nema obavezu da tužilju vrati na rad u smislu člana 191. stav 1. Zakona o radu.
Stoga su neosnovani revizijski navodi da je pobijanom odlukom pogrešno primenjeno materijalno pravo.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 405. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Predsednik veća - sudija
Vesna Popović, s.r.