
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1072/2020
09.07.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Branislava Bosiljkovića i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Nikola Ivančin, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., koga zastupa punomoćnik Predrag Pantelić, advokat iz ..., radi raskida ugovora i povraćaja kupoprodajne cene, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1844/17 od 05.02.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 09.07.2020. godine doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1844/17 od 05.02.2018. godine u stavu trećem, petom i sedmom izreke.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu P 4576/12 od 05.02.2016. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio: raskid usmenog ugovora o kupoprodaji koji je zaključen između tužioca i tuženog dana 07.05.2005. godine, čiji je predmet kupoprodaje dijagonostički uređaj ...; da se obaveže tuženi da tužiocu isplati iznos od 4.000 evra sa kamatom koju utvrđuje Evropska centralna banka počev od 07.05.2005. godine do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu NBS na dan isplate; kao i da se obveže tuženi da tužiocu nadoknadi sve troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate.
Rešenjem Trećeg osnovnog suda u Beogradu P 4576/12 od 08.02.2016. godine obavezan je tužilac da tuženom plati troškove parničnog postupka u iznosu od 382.000,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1844/17 od 05.02.2018. godine, ispravljenom rešenjem tog suda Gž 1844/17 od 03.09.2018. godine, stavom prvim izreke, ukinuta je presuda Trećeg osnovnog suda u Beogradu P 4576/12 od 05.02.2016. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio raskid usmenog ugovora o kupoprodaji koji je zaključen između stranaka dana 07.05.2005. godine, čiji je predmet dijagnostički uređaj ... . Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca pa je obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 4.000 evra sa kamatom po stopi Evropske centralne banke koja teče počev od 07.05.2005. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da mu tuženi glavni dug sa kamatom (dosuđeni stavom trećim izreke) isplati u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu NBS na dan isplate. Stavom petim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 242.064,00 dinara. Stavom šestim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka. Stavom sedmim izreke, preinačeno je rešenje Trećeg osnovnog suda u Beogradu P 4576/12 od 08.02.2016. godine tako što je odbijen kao neosnovan zahtev tuženog kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu naknadi troškove postupka.
Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odlučuje kao o posebnoj reviziji (član 404. ZPP) radi ujednačavanja sudske prakse.
Vrhovni kasacioni sud je ocenio da u ovom slučaju nema mesta ispitivanju pravnosnažne drugostepene presude po izjavljenoj reviziji tuženog kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. ZPP, jer je dozvoljena redovna revizija na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP, s obzirom da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu u delovima koji se revizijom pobijaju i odlučio o zahtevima stranaka.
Ispitujući pobijanu presudu na osnovu odredbe člana 408. u vezi sa članom 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 87/18), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti a u reviziji tuženog se ne navode konkretni razlozi koji bi ukazivali na druge bitne povrede postupka iz člana 407. stav 1 tačka 2 i 3 ZPP, zbog kojih se revizija može izjaviti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je kao kupac sa tuženim kao prodavcem zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji polovnog dijagnostičkog uređaja ..., koji se koristi za utvrđivanje kvarova na vozilima marke „...“, za kupoprodajnu cenu od 4.000 evra. Tuženi je uređaj nabavio i isporučio ga tužiocu u njegov ... u ... . S obzirom da je tužilac bio u inostranstvu, sin tužioca je probao aparat na taj način što ga je priključio na struju i u tom trenutku aparat je radio, podigao se operativni sisitem, pa je po nalogu tužioca isplatio tuženom iznos od 4.000 evra. Po dolasku tužioca iz inostranstva, kada se u servisu pojavilo vozilo navedene marke, nakon priključenja na vozilo aparat je radio pola sata a zatim se ugasio. Tužilac je pozvao tuženog koji mu je predložio da odonese aparat u servis, što je tužilac i učinio, ali su u servisu odbili da ga poprave jer se radi o originalu aparata koji ne postoji u slobodnoj prodaji. Nakon toga, 07.07.2005. godine tužilac je aparat ostavio kod tuženog po dogovoru da ga popravi ili da mu vrati novac bez ugovoranja rokova. Tuženi je pokušao da popravi aparat kod SZR „VV“, ali nije uspeo i izdat mu je račun 30.09.2006. godine u kome je konstatovano da je na aparatu oštećen mrežni sistem usled strujnog udara i da se zbog nemogućnosti nabavke rezervnih delova aparat vraća u neispravnom stanju u kakvom je i donesen u servis. Nakon preuzimanja iz servisa, aparat je ostao kod tuženog. Iz nalaza i mišljenja veštaka utvrđeno je da je uzrok kvara na spornom uređaju neispravan modul za napajanje, da se ne isključuje mogućnost drugih kvarova na ostalim sklopovima, što bi se moglo proveriti tek sa ispravnim napajanjem, da se na ploči centralnog napajanja vidi da su menjani fet tranzistori pre šest meseci i da se ne može izjasniti da li je aparat u momentu prodaje bio u ispravnom stanju ili ne, kao i da popravka uređaja košta između 50 i 100 evra.
Navedeno činjenično stanje drugostepeni sud je utvrdio nakon što je otvorio raspravu na osnovu člana 383.stav 4 ZPP i izveo predložene dokaze koje je cenio u smislu člana 8. ZPP.
Drugostepeni sud je zaključio da je tužilac blagovremeno, po povratku iz inostranstva, čim se u njegovom servisu pojavilo vozilo odgovarajuće marke na koje je pokušao da primeni kupljeni uređaj, obavestio tuženog o materijalnom nedostatku na stvari, da je u dogovoru sa tuženim pokušao da ga popravi i predao ga radi popravke, da tuženi popravku nije izvršio niti je vratio aparat a zadržao je iznos kupoprodajne cene. Po mišljenju drugostepenog suda, bez obzira što je tužilac kupio polovnu stvar bilo je logično da ona radi imajući u vidu njenu namenu i svrhu za koju je kupljena, da je kvar koji je nastao na aparatu mogao biti popravljen prema nalazu i mišljenju veštaka ali da to tuženi nije učinio niti je aparat vratio tužiocu. Kako je ugovor raskinut izjavom volje tužioca samim podnošenjem tužbe, tuženi je dužan da vrati iznos primljene kupoprodajne cene.
Po stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je, suprotno navodima revizije, pravilnom ocenom izvedenih dokaza na raspravi u smislu člana 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primenio materijalno pravo iz odredbi člana 132. stav 2. i 5 i 395. u vezi članova 478. stav 1. i 2, 479. stav 1 tačka 1 i 2, 482. stav 1, 488, 490, 497. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu utvrđene činjenice, drugostepeni sud je zauzeo pravilno stanovište prema kojem u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženog za materijalne nedostatke prodate stvari. Naime, odredbom člana 478. stava 1 ZOO propisano je da prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času prelaza rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznati. Prema tome, za odgovornost prodavca po tom osnovu dovoljno je da je izjavio da stvar nema nedostatke koji su potom neusmnjivo utvrđeni, pri čemu je irelevantno da li je i sam bio u zabludi u pogledu tih nedostataka. U ovom slučaju drugostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužilac odmah kada su se stekli uslovi za puštanje u rad predmetnog dijagnostičkog uređaja, s obzirom na specifičnu namenu za koju je kupljen, primetio da uređaj ne radi i da je o tome blagovremeno obavestio tuženog u rokovima preedviđenim članom 482. ZOO, koji je preuzeo obavezu da aparat popravi i vrati tužiocu a to nije učinio u dužem vremenskom periodu niti je vratio kupoprodajnu cenu. Kako se tužilac podnošenjem tužbe opredelio za raskid ugovora (član 488. stav 1 tačka 3 ZOO), dejstvo raskida ugovora na osnovu člana 132. stav 2 i 5 ZOO ovlašćuje tužioca da traži vraćanje isplaćene kupoprodajne cene sa zateznom kamatom od dana kada je izvršena isplata.
Vrhovni kasacioni sud je cenio navode u reviziji tuženog o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primeni materijalnog ali je našao da su neosnovani i bez uticaja na pravilnu i zakonito donetu odluku drugostepenog suda. Kad kupljena stvar ima nedostatke koji se nisu mogli utvrditi običnim pregledom, a kupac je bez odlaganja nakon utvrđivanja nedostataka, čim je to po redovnom toku stvari bilo moguće, obavestio prodavca o tim nedostacioma, bez značaja je okolnost da je sin tužioca prilikom prijema kupljenog aparata isti priključio na struju i da se tom prilikom podigao operativni sistem jer tada nije isprobana njegova ispravnost i funkcionalnost u korišćenju priključenjem na odgovarajuće vozilo, u koju svrhu je kupljen. Takođe, iz istih razloga se ne mogu uvažiti navodi revizije da se radilo o polovnoj stvari, bez garancije, jer je i pored toga opravdano bilo očekivanje tužioca da kupljeni aparat bude ispravan i u funkciji, a okolnost da nije izdata garancija ne utiče na prednje zaključke suda, jer se u konkretnom slučaju ne radi o odgovornosti na osnovu izdate garancije za prodatu stvar.
Na osnovu izloženog, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 414. ZPP odlučio kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Branislava Apostolović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić