
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 4218/2021
03.02.2022. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca AA i BB, oba iz ..., čiji je punomoćnik Aleksandra Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika sa sedištem u Beogradu, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5570/20 od 10.11.2020. godine, u sednici održanoj dana 03.02.2022. godine, doneo je
P R E S U D U
USVAJA SE revizija tužilaca.
PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 5570/20 od 10.11.2020. godine, tako što se ODBIJA žalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 9052/18 od 29.01.2020. godine, ispravljena rešenjem istog suda od 18.06.2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 9052/18 od 29.01.2020. godine, ispravljena rešenjem istog suda od 18.06.2020. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i tužiocima utvrđeno pravo na zakup stana broj ... koji se nalazi u ... na adresi ... broj ... kao članovima porodičnog domaćinstva iza ranijeg korisnika stana, njihove sada pokojne majke VV, što je tuženi dužan da prizna i trpi. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 126.000,00 dinara u roku od 15 dana od prijema prepisa presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 5570/20 od 10.11.2020. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 9052/18 od 29.01.2020. godine, ispravljena rešenjem istog suda od 18.06.2020. godine i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da se utvrdi da tužioci imaju pravo na zakup stana br. ..., ul. ... ... u ... kao članovi porodičnog domaćinstva ranijeg korisnika stana – njihove majke pok. VV, što je tuženi bio dužan da prizna i trpi. Stavom drugim izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužilaca osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, majka tužilaca sada pok. VV je po ugovoru o korišćenju stana od 28.09.1977. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu Vojnog stambenog fonda u ... . Tužioci su bili upisani kao članovi njenog porodičnog domaćinstva. Zbog ratne situacije pokojna VV je sa sinovima morala da napusti taj stan i da se preseli u Srbiju. Odlukom suda Hrvatske od 19.01.1996. godine je utvrđeno da je VV prestalo stanarsko pravo zbog napuštanja stana. Stan je dobilo na korišćenje i otkupilo treće lice. Zaključkom Stambenog organa komande garnizona Beograd od 14.03.1996. godine prihvaćen je zahtev pok. VV za dodelu stana u zakup. Tuženi je sa pok. VV u periodu od 25.09.2000. do 24.07.2008. godine zaključivala ugovore o zakupu jednosobnog stana broj ... u ulici ... ... u potkrovlju, sada ulica ... . Ugovori o zakupu su bili zaključeni na određeno vreme. U ugovorima je konstatovano da pok. VV nema članove domaćinstva i da će se zakupnina naplaćivati odbijanjem od vojne penzije. Osnov za zaključenje ugovora o zakupu je rešenje niže Stambene komisije za davanje stanova u zakup Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika SD br. 36/95 od 19.05.2000. godine. Međutim, to rešenje je izmenjeno rešenjem tuženog od 15.03.2010. godine, tako što je pok. VV isti stan dodeljen u zakup na neodređeno vreme, a u ostalom delu je rešenje ostalo neizmenjeno. VV je preminula 11.04.2010. godine. Tužilac AA je 14.05.2010. godine tuženom podneo predlog za zaključenje ugovora o zakupu stana na određeno vreme, ali je to tuženi odbio. Tužilac je pokrenuo vanparnični postupak za donošenje rešenja koje zamenjuje ugovor o zakupu stana. Rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu R1 1113/12 od 12.03.2013. godine taj postupak je prekinut, a predlagač je upućen na parnicu radi dokazivanja prava da kao preostali član VV domaćinstva ima pravo da nastavi sa zakupom stana. Tužiočeva žalba na ovo rešenje je odbijena rešenjem Višeg suda u Šapcu Gž 533/15 od 13.10.2015. godine. Tuženi je pokrenuo parnicu za iseljenje a postupak je prekinut do okončanja spora za utvrđenje prava na zakup. Tužioci nemaju drugo rešeno stambeno pitanje. Tužilac AA je rođen ... godine, a tužilac BB ... godine. Tuženi ističe da je stan dodeljen samo VV kao korisniku vojne penzije bez članova domaćinstva. U vreme dodeljivanja stana u zakup tužioci su bili punoletna lica, starija od 26 godina, a prema nalazima vojnolekarskih organa što je u skladu sa Pravilnikom (član 13. Pravilnika), oni ne mogu biti korisnici stana jer su u vreme dodele stana imali više od 26 godina. Prema uverenju Ministarstva unutrašnjih poslova, Uprave za grad Beograd proizilazi da je AA prijavljen na adresi ... broj ... ... od 05.01.2007. godine, a prema uverenju Policijske uprave za grad Beograd od 07.04.2009. godine utvrđeno je da je BB prijavljen na naznačenoj adresi od 13.02.2004. godine. Predsednik kućnog saveta zgrade u ul. ... ... je izdao potvrdu kojom je od strane kućnog saveta zgrade u ulici ... broj ... potvrđeno da su BB i AA članovi porodičnog domaćinstva VV neprekidno, da stanuju na navedenoj adresi od momenta useljenja juna meseca 2000. godine.
Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, prvostepeni sud je ocenio da je tužbeni zahtev tužilaca osnovan. Pri tome nalazi da pravno uporište u svojim pravima tužioci nalaze u odredbi čl. 7. i 9. Zakona o stanovanju. Prema članu 9. stav 2. Zakona o stanovanju („Službeni glasnik RS“ br. 50/92... 99/11) koji se ima primeniti na konkretnu situaciju, propisano je da u slučaju smrti zakupca članovi porodičnog domaćinstva koji su sa zakupcem stanovali u istom stanu nastavljaju sa korišćenjem tog stana, s tim što ugovor o zakupu zaključuje lice koje oni sporazumno odrede. Tumačenje tuženog da tužioci nemaju pravo da dalje koriste stan jer nisu uneti u ugovor o korišćenju stana niti su tretirani kao članovi porodičnog domaćinstva, prvostepeni sud nalazi da nije od bitnog uticaja. Ovo iz razloga što je pokojna VV bila nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u .... U ugovoru o korišćenju stana u ... koji je zaključila sa nadležnim državnim organom tužioci su bili uneti kao članovi porodičnog domaćinstva. Izvedenim dokazima proizilazi da su tužioci stanovali sa svojom majkom pokojnom VV u spornom stanu i faktički bili članovi porodičnog domaćinstva. Činjenica da tužioci nisu uneti u ugovor kao korisnici stana ne utiče na njihovo pravo da se mogu smatrati članovima porodičnog domaćinstva. Svoje pravno utemeljenje o pravu tužilaca da i dalje mogu da koriste stan prvostepeni sud nalazi u odredbi člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda jer tužioci imaju pravo na zaštitu svog porodičnog doma u kome stanuju preko 20 godina. Tužioci nemaju rešeno drugo stambeno pitanje, predmetni stan je predstavljao centar njihovih životnih aktivnosti, pa je shodno tome tužbeni zahtev i usvojio.
Drugostepeni sud nije prihvatio ovakvo pravno stanovište prvostepenog suda. Nalazi da je stan dodeljen samo za njihovu majku sad pok. VV, kao korisnika vojne penzije, bez članova domaćinstva. Prilikom dodele stana tužioci su bili punoletna lica starija od 26 godina. Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika je pravno lice u statusu organizacije za obavezno socijalno osiguranje kojim se ostvaruju prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja vojnih osiguranika i obezbeđuje i koriste sredstva za zdravstveno osiguranje, materijalno obezbeđenje i poboljšanje materijalnog stanja osiguranika. Prema članu 13. Pravilnika, propisano je da se stan može dati u zakup na određeno vreme korisniku vojne penzije za njega i članove domaćinstva, bračnog druga, maloletnu decu i punoletnu decu na školovanje do navršene 26 godine života i stariju za samostalni život koja su trajno nesposobna ako žive zajedno sa korisnikom vojne penzije a nemaju rešeno stambeno pitanje na drugi način, a to se utvrđuje nalazima vojno – medicinskih organa. Kako nalazom vojno-medicinskih organa nije utvrđeno da su tužioci trajno nesposobni za samostalan život i s obzirom da u ugovor tužioci nisu uneti kao članovi porodičnog domaćinstva, to je našao da je tužbeni zahtev tužilaca neosnovan. Pri tome drugostepeni sud nalazi da bi se u suprotnom vlasniku stana – ovde tuženom nametnula obaveza da držaocu prizna neko trajno pravo na stanu, a da za to ne postoji pravni osnov. Tužioci nisu stekli pravo da u smislu člana 34. Zakona o stanovanju nastave da koriste stan kao zakupci na neodređeno vreme i za tuženog nije nastala obaveza da sa njima zaključi ugovor o zakupu.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da je ovakvo stanovište drugostepenog suda neprihvatljivo. Ovo iz razloga što pri ovakvoj činjenično-pravnoj situaciji mora se imati u vidu okolnost da je tužilja bila nosilac stanarskog prava dvosobnog stana u ... po ugovoru od 28.09.1977. godine. Predmetni stan je dobijen na korišćenje od Vojnog stambenog fonda u ..., a u ugovoru su kao članovi porodičnog domaćinstva bili upisani i tužioci. Zbog ratnih dejstava tužilja je sa tužiocima morala da napusti predmetni stan, nije mogla da se vrati, a nakon toga je dobila sporni stan na korišćenje. Pri tome mora se imati u vidu okolnost da za takvu situaciju ni pokojna VV, a ni tužioci nisu krivi, tj. nisu doprineli takvoj situaciji. Predmetni stan pokojnoj VV dodeljen je praktično na ime stana koji je imala u ... . Pitanje tih stanova kao imovine bivše SFRJ koji su pripadali vojnom fondu, rešavano je posebnim ugovorom o sukcesiji. Bilo bi nepravično tužiocima koji su bili članovi porodičnog domaćinstva i bili upisani kao članovi porodičnog domaćinstva sa svojom majkom sada pokojnom VV na dvosobnom stanu u ... sada onemogućiti i uskratiti im pravo da i dalje koriste sporni stan, koji je očigleno bio centar njihove životne aktivnosti. Utvrđeno je da nemaju druge imovine niti rešeno stambeno pitanje na drugi način. Osim toga, prema članu 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda propisano je da svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života doma i prepiske. Predmetni stan je bio centar životnih aktivnosti tužilaca, što pravilno zaključuje na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud i izvodi pravilan zaključak da je pravo tužilaca utemeljeno u citiranom propisu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da tužioci shodno članu 9. Zakona o stanovanju imaju pravo da nastave sa korišćenjem spornog stana, tj. da imaju pravo na zakup shodno članu 9. Zakona o stanovanju. Drugačija odluka bila bi nepravična i lica koja su izbegla sa teritorija bivših republika SFRJ koje su bile zahvaćene ratnim dejstvima bila bi dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica koja nisu bila u takvoj situaciji. Stoga je pravilno postupio prvostepeni sud kada je usvojio tužbeni zahtev tužilaca.
Na osnovu člana 416. stava 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci presude.
Odluka o troškovima postupka nije doneta jer troškovi revizijskog postupka nisu ni traženi.
Predsednik veća - sudija
dr Dragiša B. Slijepčević,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić

.jpg)
