Rev 15981/2022 3.1.2.8.4.6; povrede prava ličnosti

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 15981/2022
28.12.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Gordane Komnenić i Dragane Mirosavljević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Vera Aćimović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Beograd, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3791/21 od 26.10.2021. godine, u sednici održanoj 28.12.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužene izjavljena protiv obavezujućeg dela stava prvog i stava trećeg izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3791/21 od 26.10.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 18493/2017 od 26.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev u celosti kojim je tužilac tražio da sud obaveže tuženu da mu naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, ugleda, slobode i prava ličnosti zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 2.532.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate. Stavom drugim izreke, tužilac je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 70.500,00 dinara.

Apelacioni sud u Beogradu je, presudom Gž 3791/21 od 26.10.2021. godine, stavom prvim izreke, preinačio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P 18493/17 od 26.02.2018. godine, u delu stava prvog izreke tako što je tužena obavezana da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, ugleda, slobode i prava ličnosti zbog neosnovanog lišenja slobode isplati iznos od 610.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26.02.2018. godine do isplate, dok je tužbeni zahtev tužioca za iznos od 650.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, odbijen kao neosnovan. Stavom drugim izreke, ukinuta je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 18493/17 od 26.02.2018. godine, u preostalom delu stava prvog izreke kojim je obavezana tužena da tužiocu isplati iznos od 1.272.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka sadržano u stavu drugom izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P 18493/17 od 26.02.2018. godine, tako što je obavezana tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 210.600,00 dinara.

Protiv obavezujućeg dela pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je izjavila blagovremenu reviziju iz svih zakonskih razloga.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pravnosnažnu presudu, u pobijanom delu, na osnovu odredbe člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20) i utvrdio da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravnosnažnim rešenjem istražnog sudije Opštinskog suda u Valjevu od 01.08.2009. godine, tužiocu je, kao osumnjičenom da je izvršio krivično delo teške krađe iz člana 204. stav 1. KZ, određen pritvor koji mu se računa od 30.07.2009. godine, kada je lišen slobode, i koji je produžavan rešenjima od 15.09.2009. godine, 25.09.2009. godine, 02.10.2009. godine i 30.10.2009. godine. Pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Valjevu K 306/12 od 22.01.2013. godine, tužilac je oslobođen od optužbe da je učinio krivično delo teške krađe iz člana 204. stav 1. tačka 1. KZ. Po naredbi suda, tužilac je uhapšen u kafiću gde je sedeo sa prijateljima, a zatim mu je određen pritvor rešenjem od 30.07.2009. godine, pa je u pritvoru proveo narednih 105 dana, tako što je bio smešten u samici, bez svetlosti, sa lošim uslovima za život. O pritvaranju tužioca izveštavano je u medijima pa su se prijatelji distancirali od njega, odbačen je od članova porodice i komšija zbog čega se osećao poniženim. U vreme kada je pritvoren, tužilac je imao 26 godina (rođen je 1983. godine), a pritvor mu je određen zbog postojanja osobitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni ostankom na slobodi ponoviti krivično delo.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je, pobijanim delom svoje presude, preinačio presudu prvostepenog suda i obavezao tuženu da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti, ugleda, slobode i prava ličnosti zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 610.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, primenom odredbe člana 560. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku, važećem u vreme određivanja pritvora i boravka tužioca u pritvoru 2009. godine („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04... 72/09), i člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Po mišljenju drugostepenog suda, imajući u vidu da tužilac nije skrivio pritvaranje, a da je krivični postupak koji je protiv njega vođen okončan pravnosnažnom oslobađajućom presudom, tužiocu pripada pravična novčana naknada nematerijalne štete za period od 30.07.2009. godine do 12.11.2009. godine, kada je bio u pritvoru, ukupno 105 dana.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo.

Novčana naknada nematerijalne štete propisana je odredbom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima tako što za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu (stav 1). Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom (stav 2).

Imajući u vidu kriterijume za određivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je drugostepeni sud tužiocu pravilno priznao iznos od 610.000,00 dinara ceneći okolnosti konkretnog slučaja, i to: trajanje lišenja slobode tužioca; vrstu i težinu krivično dela koje mu je stavljeno na teret; duševne patnje koje je zbog lišenja slobode trpeo; posledice tužiočevog pritvaranja po njegov odnos sa članovimam porodice, komšijama i prijateljima.

Neosnovani su navodi revizije tužene da je drugostepeni sud iznos naknade nematerijalne štete tužiocu odmerio previsoko, protivno odredbi člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Suprotno tim navodima revizije revidenta, priznati iznos novčane naknade nematerijalne štete tužiocu predstavlja pravičnu novčanu naknadu kada se imaju u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje su od značaja za odmeravanje iznosa naknade štete, pa tužena neosnovano u reviziji ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka jer je doneta pravilnom primenom odredbe člana 153. i 154. Zakona o parničnom postupku.

Iz izloženih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u izreci doneo primenom odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić