Rev2 2950/2022 3.19.1.25.1.4; 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 2950/2022
21.06.2023. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković, Radoslave Mađarov, Dragane Boljević i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milan Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog AD „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd, čiji je punomoćnik Svetlana Stojković Obradović, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 531/22 od 09.05.2022. godine, u sednici održanoj dana 21.06.2023. godine, doneo je

P R E S U D U

DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 531/22 od 09.05.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 531/22 od 09.05.2022. godine i presuda Osnovnog suda u Zrenjaninu P1 458/21 od 16.12.2021. godine, tako što se ODBIJA, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za period od 01.03.2018. godine do 24.05.2018. godine na ime naknade za ishranu u toku rada isplati iznos od 18.222,00 dinara, a na ime naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 5.781,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate, kao i zahtev za naknadu troškova parničnog postupka.

OBAVEZUJE SE tužilac da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 35.148,40 dinara, u roku od 8 dana od dana prijema otpravka ove presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 531/22 od 09.05.2022. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Zrenjaninu P1 458/21 od 16.12.2021. godine, kojom je tuženi obavezan da tužiocu za period od 01.03.2018. godine do 24.05.2018. godine, na ime naknade za ishranu u toku rada isplati iznos od 18.222,00 dinara, a na ime naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 5.781,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 49.758,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Po oceni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju ispunjeni su uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog, radi ujednačavanja sudske prakse u pogledu primene Kolektivnog ugovora za akcionarsko društvo za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd („Službeni glasnik Železnica Srbije“ od 24.05.2018. godine), na osnovu odredbe člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20), u daljem tekstu: ZPP, pa je odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da je revizija tuženog osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u spornom periodu od 01.03.2018. godine do 24.05.2018. godine, bio zaposlen kod tuženog, a pre toga je bio u radnom odnosu kod „Železnice Srbije“ ad Beograd, koji je pravni prethodnik tuženog. U spornom periodu, tuženi je na obračun i isplatu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora primenjivao nov Kolektivni ugovor od 24.05.2018. godine, koji je stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku „Železnice Srbije“, ali koji se na obračun i isplatu zarade i drugih primanja zaposlenih primenjuje počev od isplate zarade za mart 2018. godine. Veštačenjem je utvrđeno da su u isplatnim listama za tužioca za mart, april i maj 2018. godine iskazani iznosi naknade troškova za topli obrok i regres za korišćenje godišnjeg odmora, koji su obračunati i tužiocu isplaćeni u skladu sa Kolektivnim ugovorom tuženog od 24.05.2018. godine. Sudski veštak se izjasnio o visini razlike između iznosa naknada koje bi tužiocu pripadale na ime ovih troškova, polazeći od parametara iz Kolektivnog ugovora kod poslodavca prethodnika iz 1995. godine, odnosno 2000. godine i iznosa koji su tužiocu isplaćeni po tom osnovu za mart, april i maj 2018. godine.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da se visina predmetnih naknada za sporni period ne može utvrditi primenom Kolektivnog ugovora tuženog iz 2018. godine, jer je Ustavom Republike Srbije, u članu 197, između ostalog, zabranjeno povratno dejstvo opštih akata, pa ne postoji mogućnost retroaktivne primene Kolektivnog ugovora tuženog u periodu kada on nije bio donet, a to je sporni period. Zbog toga su tuženog obavezali da tužiocu isplati razliku za oba vida naknade, sa pripadajućom kamatom.

Po oceni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pogrešno primenili materijalno pravo.

Odredbama člana 118. stav 1. tačka 5. i 6. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05... 95/18), propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, pored ostalog, za ishranu u toku rada, ako poslodavac ovo pravo nije obezbedio na drugi način i za regres za korišćenje godišnjeg odmora. Visina troškova iz stava 1. tačka 5. ovog člana mora biti izražena u novcu (stav 2).

Na osnovu odredbe člana 105. stav 3. Zakona o radu, pod zaradom u smislu stava 1. tog člana, smatraju se sva primanja iz radnog odnosa, osim primanja iz člana 14, člana 42. stav 3. tačka 4. i 5, 118. tačka 1. do 4, 119, 120. tačka 1. i 158. tog zakona. Pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora predviđeno je u članu 118. stav 1. tačka 5. i 6, pa i primanja po tom osnovu spadaju u zaradu.

Kolektivni ugovor za Akcionarsko društvo za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd od 24.05.2018. godine, u odredbi člana 94, propisuje naknadu troškova za ishranu u toku rada, a u odredbi člana 95. naknadu troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Saglasno odredbi člana 153, ovaj Kolektivni ugovor je stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku „Železnice Srbije“, a njegove odredbe koje se odnose na obračun i isplatu zarada, naknada zarada i drugih primanja zaposlenih, primenjuju se počev od zarade za mart 2018. godine.

U konkretnom slučaju, tužiocu je naknada za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 01.03.2018. do 24.05.2018. godine, isplaćena na osnovu Kolektivnog ugovora tuženog od 24.05.2018. godine, koji je predvideo da se njegove odredbe odnose na obračun i isplatu zarada, naknada zarada i drugih primanja zaposlenih počev od zarade za mart 2018. godine. Pošto se pod zaradom smatra naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, sledi da je tuženi, kao poslodavac, ispunio svoju zakonsku obavezu prema tužiocu, kao zaposlenom, pa tužilac neosnovano traži isplatu razlike između tih iznosa i iznosa koji bi mu pripadali na osnovu prethodnog Kolektivnog ugovora, koji je bio u primeni kod pravnog prethodnika tuženog.

Vrhovni sud nije prihvatio stanovište nižestepenih sudova da se visina naknade koja pripada tužiocu na ime troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u utuženom periodu nije mogla utvrđivati primenom Kolektivnog ugovora tuženog od 24.05.2018. godine, uz obrazloženje da je u pitanju retroaktivna primena opšteg akta, koja je suprotna izričitoj zabrani iz člana 197. Ustava Republike Srbije. Naime, u uslovima centralizovane ustavne kontrole u našoj zemlji redovni sudovi ne raspolažu ovlašćenje kontrole ustavnosti opštih akata, jer je ta kontrola, saglasno odredbama člana 167. stav 1. Ustava, u isključivoj nadležnosti Ustavnog suda. Redovni sud ne može odbiti da u parničnom postupku primeni neku odredbu opšteg pravnog akta, koji je na pravnoj snazi onda kada sumnja da je ta odredba neustavna, već u takvoj situaciji može pokrenuti postupak ocene njene ustavnosti pred Ustavnim sudom. U radnom sporu, sud je ovlašćen da ne primeni Kolektivni ugovor u slučajevima propisanim odredbama člana 8-10. Zakona o radu, koji u ovoj parnici ne postoje.

S obzirom na to da tužilac svoj tužbeni zahtev nije zasnovao na činjenici da je Ustavni sud svojom odlukom utvrdio neustavnost odredbe člana 153. Kolektivnog ugovora tuženog od 24.05.2018. godine, Vrhovni sud je primenom odredbe člana 416. stav 1. Zakona o parničnom postupku, doneo odluku kao u stavu drugom izreke.

Kako je tuženi uspeo u postupku po reviziji, na osnovu člana 165. stav 2. u vezi članova 163. stav 2, 153. stav 1. i 154. stav 2. ZPP, pripadaju mu troškovi celog postupka prema ostvarenom uspehu u sporu, zbog čega je odlučeno kao u stavu trećem izreke. Visina naknade ovih troškova odmerena je prema opredeljenom zahtevu. Tuženom pripada na ime sastava revizije iznos od 18.000,00 dinara, na ime sudskih taksi na žalbu iznos od 2.858,00 dinara, reviziju iznos od 5.716,16 dinara i revizijsku odluku iznos od 8.574,40 dinara, sve prema TT.

Predsednik veća – sudija

Jelica Bojanić Kerkez s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić