
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 62/2023
28.02.2024. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji su punomoćnici Nataša Mijaljević i Jovica Mijaljević, advokati iz ..., protiv tuženog ... „BB“, ..., čiji je punomoćnik Maida Toković, advokat iz ..., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, isplate zarade i uplate doprinosa, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 264/22 od 09.08.2022. godine, u sednici održanoj 28.02.2024. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 264/22 od 09.08.2022. godine.
ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu revizijskih troškova.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Novom Pazaru P1 243/21 od 08.11.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je radni odnos zasnovan ugovorom o radu između tužioca i tuženog od 30.11.2011. godine na određeno vreme dana 01.02.2012. godine postao radni odnos na neodređeno vreme i da se obaveže tuženi da tužioca vrati na rad na radno mesto u skladu sa njegovom stručnom spremom, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi da mu na ime zarada za period od novembra 2014. godine do oktobra 2017. godine isplati pojedinačne opredeljene iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate, bliže navedene ovim stavom izreke, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi da obračuna i na ime tužioca uplati doprinose za obavezno socijalno osiguranje kod Republičkog fonda za PIO, Filijala Novi Pazar za period od 01.02.2012. godine do 31.10.2017. godine na mesečne osnovice minimalne zarade koje su utvrđene u RS za svaki mesec u navedenom periodu, kao neosnovan. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati 222.167,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 264/22 od 09.08.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u delu stava prvog izreke, kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi da ga vrati na rad na radno mesto u skladu sa njegovom stručnom spremom i u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke. Stavom drugim izreke, ukinuta je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je radni odnos zasnovan ugovorom o radu na određeno vreme od 30.11.2011. godine između njega i tuženog, dana 01.02.2012. godine postao radni odnos na neodređeno vreme i odbačena kao neblagovremena tužba u delu kojim je tražio da se utvrdi da je radni odnos zasnovan ugovorom o radu između njega i tuženog na određeno vreme dana 01.02.2012. godine postao radni odnos na neodređeno vreme. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca kojim je tražio naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu reviziju je blagovremeno izjavio tužilac zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Tuženi je podneo odgovor na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu primenom odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 72/11 ... 18/20) Vrhovni sud je našao da je revizija neosnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Revizija se, u smislu člana 407. stav 1. tačke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, ne može izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. tog zakona.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je sa tuženim u periodu od 17.06.2010. godine do 31.01.2012. godine zaključio više ugovora o radu na određeno vreme (poslednji zaključen ugovor je od 30.11.2011. godine) za obavljanje poslova ... u ... tuženog „VV“ u ... i ... tuženog „GG“ na ... . Rešenjem od 30.01.2012. godine tužiocu je prestao radni odnos na određeno vreme zbog isteka roka na koji je zasnovan. Rešenje mu je uručeno 31.01.2012. godine i sadržalo je pravnu pouku da protiv istog može da podnese tužbu Osnovnom sudu u Novom Pazaru u roku od 90 dana od dana dostavljanja rešenja. Navedeno rešenje tužilac nije osporavao. Nakon isteka poslednjeg ugovora o radu na određeno vreme, odnosno po prestanku radnog odnosa, pa do novembra 2017. godine tužilac je kod tuženog, po pozivu, povremeno obavljao poslove ... kada bi se održavale svečanosti na kojima je bio prisutan veći broj gostiju i nakon obavljenog posla odmah mu je isplaćivana dnevnica. U ovoj parnici tužilac traži da se utvrdi da mu je radni odnos zasnovan ugovorom o radu na određeno vreme od 30.11.2011. godine prerastao u radni odnos na neodređeno vreme 01.02.2012. godine, da ga tuženi vrati na rad i da mu isplati zaradu za period od 2014. godine do 2017. godine. Prvostepeni sud je ovako postavljen tužbeni zahtev odbio u celosti.
Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi odbacio tužbu kao neblagovremenu u delu za utvrđenje da je tužilac u radnom odnosu kod tuženog od 01.02.2012. godine, a prvostepenu presudu u delu kojom je odbijen zahtev tužioca za vraćanje na rad i zaradu potvrdio.
Po oceni Vrhovnog suda pravilno je drugostepeni sud našao da je tužba u delu za utvrđenje podneta po proteku prekluzivnog roka za sudsku zaštitu.
Naime, tužba u radnom sporu na osnovu člana 195. Zakona o radu (''Službeni glasnik RS'' br. 24/05...54/09 – važeći u spornom periodu) može se podneti u roku od 90 dana od dana dostavljanja rešenja, odnosno saznanja za povredu prava.
S obzirom na to da je rok za podnošenje tužbe u radnom sporu prekluzivnog karaktera, propuštanje dovodi do gubitka prava na sudsku zaštitu i odbacivanje tužbe i to ne samo u pogledu zahteva da se poništi odluka i drugi akt, nego i u pogledu utvrđenja da je zasnovan radni odnos na neodređeno ili određeno vreme. U konkretnom slučaju, tužilac je kod tuženog radio po osnovu više zaključenih ugovora o radu na određeno vreme i radni odnos mu prestao zbog isteka vremena na koji je zasnovan poslednjim ugovorom od 30.11.2011. godine. Rešenje o prestanku radnog odnosa tužilac je primio 31.01.2012. godine i isto nije osporavao, a tužbu za utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženog od 01.02.2012. godine, podneo je tek 01.11.2017. godine iz čega proizlazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je to učinio nakon prekluzivnog roka od 90 dana. Naime, po pravilu tužba za utvrđenje ne zastareva, ali imajući u vidu imperativni karakter pravila iz člana 195. Zakona o radu, to se i tužba za utvrđenje postojanja radnog odnosa mora podneti u okviru navedenog roka od 90 dana. Iz ovih razloga ne stoje navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava.
Takođe, u situaciji kada tužilac rešenje o prestanku radnog odnosa od 31.01.2012. godine nije osporavao, a rad posle toga pa do 2017. godine je bio povremen bez elemenata radnog odnosa, kako u pogledu kvaliteta rada, tako i u pogledu prava, obaveza i odgovornosti koje proizlaze iz radnog odnosa, pravilan je zaključak sudova da tužilac neosnovano potražuje zaradu za period od 2014. godine do 2017. godine, kao i vraćanje na rad, te je u tom delu pravilno odbijen tužbeni zahtev. Naime, rad koji je tužilac obavljao u navedenom periodu bio je povremen, jer ga je tuženi angažovao po potrebi i za isti mu je odmah isplaćivao dnevnicu. Sledom navedenog, neosnovani su navodi revizije da je u konkretnom slučaju tužilac nakon februara 2012. godine kod tuženog obavljao faktički rad. Ovo iz razloga što faktički rad podrazumeva da je namera i poslodavca i angažovanog lica da se uspostavi trajni radni angažman za koji će mu biti isplaćivana zarada, kao i da se tako angažovano lice tretira kao zaposleno, a što je sve u konkretnom slučaju izostalo.
Vrhovni sud je imao u vidu i ostale navode revizije, ali kako se njima ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost nižestepene odluke, to je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno kao u izreci presude.
Tužilac nije uspeo u revizijskom postupku zbog čega mu ne pripadaju troškovi tog postupka, pa je primenom člana 165. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Dragana Marinković
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković