
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 17887/2023
04.12.2024. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Tatjane Miljuš i Tatjane Đurica, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Valentina Stojiljković, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Igor Sokolović, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 4009/22 od 01.03.2023. godine, u sednici održanoj 04.12.2024. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 4009/22 od 01.03.2023. godine, kao o izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 4009/22 od 01.03.2023. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Surdulici P 274/22 od 28.09.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužiocu na ime duga isplati iznos od 3.400,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu po kome poslovne banke otkupljuju efektivnu stranu valutu na dan isplate u mestu isplate, sa kamatom obračunatom na ovaj iznos u dinarskoj protivvrednosti po stopi Centralne evropske banke za evro na dan isplate počev od dana podnošenja tužbe 01.08.2017. godine do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 199.700,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima od dana izvršnosti odluke o troškovima postupka do konačne isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 4009/22 od 01.03.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena prsuda u delu stava prvog izreke kojim je tuženi obavezan na isplatu tužiocu iznosa od 3.400,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu po kome poslovne banke otkupljuju efektivnu stranu valutu na dan isplate u mestu isplate i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog izreke u delu odluke o kamati na glavni dug tako što se na priznati iznos duga dosuđuje zakonska zatezna kamata po Zakonu o zateznoj kamati od 01.08.2017. godine, dok je zahtev za isplatu kamate po stopi Centralne evropske banke za evro odbijen kao neosnovan.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Prema odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...10/23) propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda, potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Prema stavu 2. istog člana, ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.
Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. ZPP Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, na osnovu člana 404. ZPP. Predmet tražene pravne zaštite je obavezivanje tuženog da tužiocu na ime duga isplati utuženi iznos sa pripadajućom kamatom. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac i tuženi su postigli usmeni sporazum da tužilac izmiri dug tuženog od 5.000,00 evra napravljen u kladinionici „Zero Bet“ DOO iz Inđije - isplatno mesto u Surdulici. Nakon izmirenja duga tuženog prema kladionici od strane tužioca, između stranaka je sačinjen dana 03.12.2014. godine i pismeni sporazum o regulisanju načina isplate duga tuženog prema tužiocu (u iznosima i datumima dospeća bliže navedenim u sporazumu), koji nije potpisan od strane tuženog. Kako tuženi nije vraćao dospele iznose, tužilac je ishodovao pravnosnažnu presudu Osnovnog suda u Surdulici P 493/15 od 20.01.2017. godine (potvrđena u celosti presudom Višeg suda u Vranju Gž 1760/17 od 08.05.2017. godine) kojom je delimično usvojen tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužiocu na ime dela dospelog duga isplati iznos od 1.600,00 evra u dinarskoj protivvrednosti sa pripadajućom kamatom. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev u pogledu preostalog dospelog duga tuženog prema tužiocu (3.400,00 evra sa pripadajućom kamatom) primenom član 262. Zakona o obligacionim odnosima.
Po oceni Vrhovnog suda, imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, način presuđenja i date razloge o osnovanosti tužbenog zahteva u ovom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primenu instituta posebne revizije iz člana 404. Zakona o parničnom postupku. Ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, za ujednačavanjem sudske prakse, niti je potrebno novo tumačenje prava u pogledu primene pravila iz člana 262. u vezi članova 52., 66., 103. stav 1., 109. stav 1. i 210. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), već se to pitanje rešava zavisno od konkretne činjenične i pravne situacije. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je našao da su nižestepeni sudovi prema činjenicama utvrđenim u ovoj pravnoj stvari doneli odluku u skladu sa pravnim stavovima izraženim kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda i Vrhovnog suda u primeni član 262. Zakona o obligacionim odnosima, pri čemu se uz reviziju ne prilažu odluke kojima bi se ukazivalo da je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji drugačije primenjeno materijalno pravo. Tuženi u reviziji nije pružio dokaz o postojanju različitih odluka u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju i suprotnom presuđenju sudova, pa nije ispunjen zakonski uslov koji se odnosi na potrebu za ujednačavanjem sudske prakse. Razlozi revizije se delom odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog čega se posebna revizija ne može izjaviti, a revizijom se osporava ocena dokaza i utvrđeno činjenično stanje što u postupku po reviziji nije dozvoljeno na osnovu člana 407. stav 2. ZPP. Na osnovu iznetog, primenom člana 404. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvednost 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovoj pravnoj stvari radi isplate je podneta 01.08.2017. godine, po kojoj vrednost predmeta spora iznosi 3.400,00 evra u dinarskoj protivrednosti.
Kako u konkretnom slučaju vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, to revizija tužene nije dozvoljena u smislu člana 403. stav 3. ZPP.
Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je primenom člana 413. ZPP odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Mirjana Andrijašević, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
