Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 306/25 od 03.09.2025. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom, drugom, trećem, četvrtom, šestom i sedmom izreke. Stavom drugim izreke, odbačena je kao nedozvoljena žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude u stavu petom izreke. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavile reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu pravnosnažnu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11, 55/14, 87/18, 18/20 i 10/23-dr.zakon) u vezi sa članom 202. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 18/2005...6/2015) i našao da je revizija neosnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. Nisu učinjene ni druge bitne povrede postupka koje mogu biti revizijski razlog prema članu 407. stav 1. tačke 1-3. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, brak parničnih stranaka je razveden presudom Osnovnog suda u Čačku P2 149/16 od 30.08.2016. godine, kojom je zajedničko maloletno dete stranaka VV, rođen ...2014. godine, poveren majci na samostalno vršenje roditeljskog prava uz određenje da će prebivalište deteta biti na adresi majke, a otac je obavezan da doprinosi njegovom izdržavanju sa mesečnim iznosom od 8.000,00 dinara i uređen je model viđanja maloletnog deteta sa ocem. Utvrđeno je da je otac na ime izdržavanja deteta plaćao mesečni iznos od 10.000,00 dinara, koji je uplaćivao na račun majke. Nakon prestanka zajednice života sa tužiocem, tužena je sa maloletnim detetom i svojom majkom GG živela u stanu majke u ... u ulici ... br. .., da bi od januara 2023. godine, kada je ušla u emotivnu vezu sa DD, počela da provodi vreme u stanu gde njen emotivni partner živi sa svojom decom iz prethodnog braka. Povremeno je u tom stanu boravio i maloletni sin parničnih stranaka. Dana 27.09.2023. godine tuženu je majka prijavila za nasilje u porodici i naredbom PU Čačak od 27.09.2023. godine su joj izrečene hitne mere privremenog udaljenja iz stana majke i zabrana kontaktiranja i prilaska majci kao žrtvi nasilja. Ove mere su produžene pravnosnažnim rešenjem NP 222/23 od 28.09.2023. godine i određeno je da će trajati najduže 30 dana. Nakon ove prijave, tužena se sa maloletnim detetom iselila iz majčinog stana i prešla da živi u stan strica ĐĐ u ulici ... br. .. u ... . U ovom stanu su tužena i maloletno dete spavali u jednoj sobi i koristili su preostali deo stana zajedno sa stricem. Iz izveštaja Centra za socijalni rad Čačak od 21.11.2023. godine utvrđeno je da je ovaj organ starateljstva po nalogu suda izvršio terensku posetu tužene na adresi strica, koji je tom prilikom naveo da je tužena vrlo kratko živela sa detetom na toj adresi, a da su se u novembru 2023. godine vratili da ponovo žive u stanu njena majke. Centar za socijalni rad Čačak je više puta pokušao da stupi u kontakt sa tuženom radi prikupljanja informacija o njenom aktuelnom boravištu, ali se tužena nije odazivala pozivima. Radnici ovog organa starateljstva su obavili telefonski razgovor sa majkom tužene, koja je izjavila da joj nije poznata aktuelna adresa njenog boravišta. Maloletno dete parničnih stranaka VV je pred komisijom veštaka Instituta za mentalno zdravlje dana 27.06.2024. godine naveo da živi sa bakom GG, a da majka živi kod čika DD u ... i da ga često obilazi. Iz ovakve izjave, komsija veštaka je u svom izveštaju konstatovala da dete živi isključivo sa bakom po majci u njenom stanu na adresi ... br. .. u ..., a da je tužena prešla da živi na drugu adresu sa svojim emotivnim partnerom, te da se o maloletnom detetu dominantno brine baba. VV se izjasnio da bi voleo da živi kod oca. Centra za socijalni rad Čačak je u svom izveštaju od 25.06.2023. godine dao stručno mišljenje da su se steki uslovi da se izmeni prethodna sudska odluka o poveravanju maloletnog deteta i da je u detetovom najboljem interesu da se poveri ocu na dalju brigu i staranje, uzimajući u obzir i autentičnu želju deteta da živi sa ocem. S obzirom na dotadašnji kontinuitet viđanja majke i deteta i procenu nemogućnosti postizanja roditeljskog dogovora po pitanju njihovog viđanja ubuduće, ovaj organ starateljstva je predložio model viđanja koji je usvoji prvostepeni sud.

U vreme presuđenja, maloletni VV je bio učenik četvrtog razreda osnovne škole i njegove mesečne potrebe su procenjene na iznos od 28.000,00 dinara, što obuhvata troškove školovanja (knjige, školski pribor, rekreativne aktivnosti) troškove ishrane, higijene, odeće i obuće, kao i druge vanškolske aktivnosti. Tužena je zaposlena i ostvaruje mesečnu zaradu od 80.000,00 dinara, dok su mesečni prihodi tužioca veći i iznose oko 145.000,00 dinara i on ima rešeno stambeno pitanje.

Odlučujući na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja o izmeni odluke o vršenju roditeljskog prava nad maloletnim detetom parničnih stranaka, prvostepeni sud je pošao od izjava deteta da želi da živi sa svojim ocem u ... . Ceneći mišljenje maloletnog deteta u smislu člana 65. Porodičnog zakona, prvostepeni sud je ocenio da je isto autentično, što je iskazano i u nalazu stručnog tima nadležnog organa starateljstva i komisije veštaka kao stručnih lica koji su dali mišljenje da je u najboljem interesu deteta, s obzirom na njegov pol, uzrast, emocionalne i razvojne potrebe, da ubuduće živi sa ocem koji će samostalno vršiti roditeljsko pravo. Prvostepeni sud je, nakon što je primenom odredbi člana 6. stav 1, 77. stav 3. i 266. Porodičnog zakona odlučio da izmeni svoju prethodnu odluku i poveri maloletno dete stranaka ocu na samostalno vršenje roditeljskog prava, uredio način održavanja ličnih kontakata majke i deteta prema predloženom modelu viđanja od strane nadležnog organa starateljstva, primenom odredbi člana 6. stav 1, 61. stav 4. i 266. Porodičnog zakona u vezi sa odredbama člana 2, 3. i 9. Konvencije o pravima deteta. Odlučujući o visini doprinosa majke za izdržavanje maloletnog deteta, prvostepeni sud je, primenjujući odredbe člana 154. stav 1, 160, 161, 162. i 164. Porodičnog zakona i odredbe člana 2, 3. i 27. Konvencije o pravima deteta, utvrdio da se ukupne potrebe maloletnog deteta mogu zadovoljiti mesečnim iznosom od 28.000,00 dinara i procenio da je tužena kao dužnik izdržavanja u mogućnosti da doprinosi njegovom izdržavanju mesečnim iznosom od 12.000,00 dinara, smatrajući ovaj iznos adekvatnim njenim mogućnostima i životnom standardu, dok će preostala sredstva potrebna za izdržavanje deteta obezbediti otac, ne samo novcem, nego i svakodnevnom brigom i staranjem o detetu.

Drugostepeni sud je u svemu prihvatio stanovište i argumentaciju prvostepenog suda u pogledu odluke o poveravanju maloletnog deteta parničnih stranaka ocu kao roditelju koji će samostalno vršiti roditeljsko pravo i sa kojim će dete živeti na njegovoj adresi prebivališta, smatrajući da je ovakva odluka koja se sada pobija revizijom tužene pravilno zasnovana na stručnom mišljenju kako organa starateljstva tako i komisije veštaka i da je u najboljem interesu deteta. Takođe, određeni model viđanja sa majkom je, po oceni drugostepenog suda, u najboljem interesu maloletnog deteta. U pogledu odluke o visini doprinosa majke dečijem izdržavanju, drugostepeni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio potrebe deteta i da je pravilno odmerio visinu obaveze majke kao dužnika izdržavanja spram njenih prihoda i materijalnih mogućnosti, uvažavajući činjenicu da tužilac može da doprinosi u većem iznosu od polovine utvrđenih potreba deteta zbog većih mesečnih prihoda, bez obzira što se dete nalazi kod njega.

Po oceni Vrhovnog suda, suprotno navodima revizija, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo.

Članom 3. stav 1. Konvencije o pravu deteta, propisano je da su u svim aktivnostima koje se tiču dece od primarnog značaja interesi deteta, bez obzira na to da li ih sprovode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tela. Stavom 2. istog člana, propisano je da se države članice obavezuju da detetu obezbede takvu zaštitu i brigu koja je neophodna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dete i preduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mere.

Ova obaveza preuzeta je i članom 6. stav 1. Porodičnog zakona, kojim je propisano da je svako dužan da se rukovodi najboljim interesom deteta u svim aktivnostima koje se tiču deteta. Prema odredbama člana 7. ovog zakona, roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno, koji su ravnopravni u vršenju tog prava i zabranjena im je svaka zloupotreba roditeljskog prava. Smisao roditeljskog prava je u tome da je roditeljsko pravo izvedeno iz dužnosti roditelja i postoji samo u meri koja je potrebna za zaštitu ličnosti, prava i interesa deteta, kako je propisano članom 67. ovog zakona. Sadržina roditeljskog prava, koje se sastoji od dužnosti staranja o detetu, čuvanja i podizanja, vaspitanja i obrazovanja, zastupanja i izdržavanja deteta, kao i upravljanja i raspolaganja njegovom imovinom, regulisana je članovima od 68. do 74. Porodičnog zakona, a suština ovih dužnosti i prava roditelja je dobrobit i najbolji interes deteta. Vršenje roditeljskog prava regulisano članovima od 75. do 78. ovog zakona. Prema odredbi člana 77. stav 3. Porodičnog zakona, jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nisu zaključili sporazum o vršenja roditeljskog prava. Međutim, i tada roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdražava dete, da sa detetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život deteta odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo (član 78. stav 3). Pitanjima koja bitno utiču na život deteta, u smislu ovog zakona, smatraju se naročito: obrazovanje deteta, preduzimanje većih medicinskih zahteva nad detetom, promena prebivališta deteta i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti (član 78. stav 4). Ako roditelj zloupotrebljava prava ili grubo zanemaruje dužnosti, odnosno nesavesno vrši prava ili dužnosti iz sadržine roditeljskog prava, može biti potpuno ili delimično lišen roditeljskog prava, pod uslovima predviđenim članom 81, odnosno članom 82. istog zakona. Porodični zakon u članu 270. propisuje da je sud, pre nego što donese odluku o zaštiti prava deteta ili o vršenju odnosno lišenju roditeljskog prava, dužan da zatraži nalaz i stručno mišljenje od organa starateljstva, porodičnog savetovališta ili druge ustanove specijalizovane za posredovanje u porodičnim odnosima. Odredbom člana 266. stav 1. Porodičnog zakona propisano je da je u sporu za zaštitu prava deteta i u sporu za vršenje odnosno lišenje roditeljskog prava, sud uvek dužan da se rukovodi najboljim interesom deteta.

Najbolji interes deteta je pravni standard koji se procenjuje na osnovu niza objektivnih i subjektivnih okolnosti, a u svakom slučaju elementi za procenu najboljeg interesa deteta obuhvataju (između ostalog) mišljenje deteta, očuvanje porodične sredine i održavanje odnosa, ali i zdravlje, briga, zaštita i sigurnost deteta. Interes maloletnog deteta je da se između njega i roditelja sa kojim ne živi razvije odnos ljubavi, poverenja, međusobnog uvažavanja, privrženosti, poštovanja ličnosti i dostojanstva, pa je stoga svako dužan da se rukovodi tim interesom u svim aktivnostima koji se tiču deteta (član 6. stav 1. Porodičnog zakona).

Tužena izjavljenom revizijom osporava pravnosnažnu odluku o poveravanju maloletnog deteta ocu na samostalno vršenje roditeljskog prava, smatrajući da ovakva odluka nije u njegovom najboljem interesu, bez obzira na iskazanu želju deteta da živi se ocem. U reviziji se insistira na tome da je majka od rođenja kontinuirano, savesno i odgovorno brinula o detetu, da mišljenje i želje deteta ne znače da je izmena odluke o vršenju roditeljskog prava u njegovom najboljem interesu i da bi takva odluka izazvala ozbiljne zdravstvene i emocionalne posledice po dete. Takođe se insistira na tome da tužilac kao otac nije podoban za samostalno vršenje roditeljskog prava sa navodima da vrši nasilje nad detetom.

Po oceni Vrhovnog suda, neosnovano se ovakvim navodima revizije osporava pravilnost primenjenog materijalnog prava u tumačenju i primeni pravnog standarda najboljeg interesa deteta. Naime, najbolji interes deteta kojim je sud dužan da se rukovodi u svakom konkretnom sporu za zaštitu prava deteta je pravni standard koji čini nekoliko elemenata procene i to uzrast i pol deteta, njegove želje i osećanja s obzirom na uzrast i zrelost, te emotivne potrebe. Navode revizije da je sud pogrešno procenio najbolji interes maloletnog deteta pri odlučivanju da se ono poveri ocu na samostalno vršenje roditeljskog prava Vrhovni sud ne prihvata kao osnovane. Ovo iz razloga što je, i pored utvrđene činjenice da majka poseduje roditeljski kapacitet za brigu o detetu, dete parničnih stranaka, koje je u vreme presuđenja imalo 11 godina, izjavilo da želi da živi sa ocem, a stručna lica su ove njegove izjave ocenili kao autentične želje, koje su ujedno i u njegovom najboljem interesu. Pri tome, i tužilac kao otac poseduju sve roditeljske kapacitete da samostalno vrši roditeljsko pravo i motivisan je da savesno vrši sva prava i dužnosti iz sadržine roditeljskog prava i nema nikakvih indicija koje bi kompromitovale njegovu roditeljsku podobnost, posebno nema dokaza koji bi potvrdili navode revidenta o nasilju oca nad detetom i njegovom uticaju na detetovo psihičko stanje. Pri odlučivanju o poveravanju maloletnog detata, nižestepeni sudovi su pošli i od stručnog mišljenja komisije veštaka i nadležnog organa starateljstva pribavljenog u skladu sa članom 270. Porodičnog zakona, koji ne obavezuju sud, ali doprinose u značajnoj meri sudskoj proceni najboljeg interesa dece. U konkretnom slučaju su nižestepeni sudovi ocenili da je trenutno u najboljem interesu maloletnog deteta stranaka da živi sa ocem, posebno u situaciji kada je utvrđeno da je u vreme presuđenja prestala zajednica života između maloletnog deteta i majke, odnosno majčin kontinuitet u staranju o detetu, odnosno da se o njemu dominantno starala baka sa kojom je dete živelo u stanu.

Shodno navedenom, Vrhovni sud nalazi da je u konkretnom slučaju doneta pravilna odluka o vršenju roditeljskog prava, koja je u svakom slučaju podložna izmeni u slučaju da se promene oklonosti kojima se sud rukovodio prilikom odlučivanja.

Po oceni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud primenio materijalno pravo i prilikom utvrđivanja visine doprinosa tužene izdržavanju maloletnog deteta.

Naime, prema odredbama člana 67. i člana 68. stav 1. i 2. Porodičnog zakona, pravo i dužnost roditelja je da se staraju o deci, dok prema odredbama člana 73. i člana 160. stav 1. istog zakona, dete ima pravo na izdržavanje od oba roditelja. Odredbama člana 160. Porodičnog zakona propisani su kriterijumi za određivanje izdržavanja, odnosno da ocena ispunjenosti uslova za određivanje izdržavanja zavisi od godina života, poverioca izdržavanja, njegovog zdravlja, obrazovanja, imovine, prihoda koje ostvaruje i drugih okolnosti, dok su na strani dužnika izdržavanja od uticaja njegovi prihodi, mogućnost za zaposlenje i sticanje zarade, njegova imovina, lične potrebe, obaveze da izdržava druga lica i druge okolnosti. Prema odredbi člana 162. stav 3. istog zakona, ako je poverilac izdržavanja dete, visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja, dok je odredbom člana 160. stav 4. propisana minimalna suma izdržavanja koju predstavlja suma koju kao naknadu za hranjenike, odnosno za lica na porodičnom smeštaju periodično utvrđuje Ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu, u skladu sa zakonom.

Po oceni Vrhovnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio potrebe maloletnog deteta, koje je zdravo dete sa uobičajenim potrebama i aktivnostima za njegov uzrast i pravilno je cenio materijalne mogućnosti, kako tužene kao dužnika izdržavanja, tako i tužioca, kao bitne činjenice od kojih zavisi visina novčanog doprinosa oba roditelja u izdržavanju zajedničkog deteta. Po oceni Vrhovnog suda, pravnosnažnom presudom dosuđeni iznos za izdržavanje deteta od 12.000,00 dinara mesečno u skladu je sa utvrđenim realnim mogućnostima tužene i njenim životnim standardom i uz doprinos tužioca je dovoljan da se zadovolje sve potrebe maloletnog deteta. Ovim iznosom obezbeđuje se zadovoljenje uslova za pravilan i potpun razvoj maloletnog deteta na njegovom sadašnjem uzrastu. Imajući u vidu da oba roditelja treba da doprinose izdržavanju maloletnog deteta, preostala sredstva za izdržavanje maloletnog deteta će obezbeđivati tužilac kao roditelj koji se nakon izmene odluke o vršenju roditeljskog prava brine o njemu, kako potrebnim novčanim iznosom, tako i doprinosom u vidu svakodnevnog rada i staranja o detetu. Međutim, to ne znači da njegov novčani doprinos mora da bude niži od novčanog doprinosa tužene kao roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo. Ovo iz razloga što novčani doprinos oba roditelja zavisi od njihovih materijalnih mogućnosti, pa tako veći novčani doprinos može da bude i na teret roditelja koji samostalno vrši roditeljsko pravo ukoliko sud oceni da su njegove materijlne mogućnosti veće od mogućnosti dužnika izdržavanja, kao što je u konretnom slučaju utvrđeno. To dalje ne znači da sudovi nisu uzeli u obzir tužiočev doprinos u vidu svakodnevnog staranja, nege i brige oko deteta, već su, ceneći i njegovog svakodnevno angažovanje oko deteta, procenili da spram svojih prihoda može aktuelno da više doprinosi zadovoljavanju potreba deteta u odnosu na tuženu.

Sa iznetih razloga, Vrhovni sud je primenom odredbe člana 414. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Mirjana Andrijašević, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković