Rev 17473/2023 3.1.2.7.1.3; 3.1.2.7.3.2

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 17473/2023
22.01.2026. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Zorice Bulajić i Irene Vuković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik u postupku po reviziji Aleksandar Bulatović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstva unutrašnjih poslova, Policijska uprava Kragujevac koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Kragujevcu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 698/23 od 28.03.2023. godine, u sednici održanoj 22.01.2026. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 698/23 od 28.03.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 698/23 od 28.03.2023. godine odbijene su kao neosnovana žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Višeg suda u Kragujevcu P 135/20 od 26.12.2022. godine kojom je odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužiocu na ime naknade izmakle koristi za period od 21.02.2014. do 01.02.2019. godine isplati iznos od 23.577.228,29 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.02.2019. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i obavezan tužilac da tuženoj na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 37.500,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim članom 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23), u vezi člana 92. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“ br. 10/23) Vrhovni sud je ocenio da revizija tužioca nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Ukazivanjem u reviziji na pogrešnu primenu odredbe člana 375. ZPP zapravo se ukazuje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje iz kog razloga se, shodno članu 407. ZPP revizija u konkretnom slučaju ne može izjaviti.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u toku postupka, tužioca je 21.02.2014. godine, u 14,45 časova u mestu Krćevac, Opština Topola zaustavila policija i prilikom izvršene kontrole utvrdila da je postupio suprotno odredbi člana 183. stav 2. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima jer je zatečen da upravlja teretnim vozilom istovremeno koristeći dve vozačke dozvole izdate od strane dve države i to vozačku dozvolu izdatu od strane Republike Srbije i vozačku dozvolu izdatu od strane Republike Slovenije. Tom prilikom je od tužioca, na osnovu odredbe člana 285. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima („Službeni glasnik RS“ br. 41/09 ... 32/13), važećeg u vreme izvršenog prekršaja, oduzeta vozačka dozvola izdata od strane Republike Slovenije br. ... . Tužilac je odbio da potpiše zapisnik o oduzimanju vozačke dozvole jer je smatrao da je u pitanju profesionalna dozvola i da mu se ona ne može oduzeti. Prekršajni postupak protiv tužioca pokrenut je 21.02.2014. godine za izvršeno delo prekršaja iz člana 183. stav 2. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, a obustavljen je rešenjem od 23.02.2016. godine zbog apsolutne zastarelosti prekršajnog gonjenja.

Tužilac je u periodu od 22.02.2011. godine do 17.08.2012. godine bio zaposlen na poslovima vozača sa punim radnim vremenom (39 sati sedmično) u preduzeću „Autotransporti Nuto Franco“. Ponovo je počeo da radi decembra 2019. godine u preduzeću „Transfer Soc. Coop. Poviglio, Reggio Emilia“ gde je radio do marta 2020. godine s tim što, prema dopisu ovog italijanskog preduzeća nije mogao da bude primljen u radni odnos kao vozač zbog nekompletne dokumentacije jer nedostaje kvalifikaciona kartica vozača. Tužilac je 14.11.2019. godine u Srbiji dobio međunarodni dokument, kvalifikacionu karticu vozača sa kojom je mogao da u narednih pet godina vozi kamion u Italiji i zemljama Evropske unije.

Visina izmakle koristi utvrđena je ocenom nalaza i mišljenja veštaka ekonomsko finansijske struke izrađenom na osnovu raspoložive dokumentacije u spisima predmeta u kojima ne postoji podatak o zaradama koje bi tužilac ostvario da je radio u periodu od februara 2014. godine do februara 2019. godine.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je oduzimanje vozačke isprave tužiocu posledica pogrešnog zaključka policijskog službenika da je reč o inostranoj vozačkoj dozvoli koju je tužilac istovremeno koristio sa vozačkom dozvolom izdatom u Republici Srbiji, zbog čega tužilac nije mogao da nastavi da profesionalno vozi kamion u Italiji na način na koji je to činio do februara 2014. godine. Zbog toga su, po oceni prvostepenog suda, ispunjeni uslovi iz člana 35. stav 2. Ustava Republike Srbije, član 5. stav 1. Zakona o državnoj upravi i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima za odgovornost tužene za nastalu štetu. Međutim kako tužilac, primenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 231. ZPP, nije dokazao visinu izmakle koristi to je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtev jer nije mogao utvrditi visinu pretrpljene štete.

Ovakvo pravno shvatanje prihvata i drugostepeni sud uz dodatnu argumentaciju da odgovornost pravnog lica postoji ako između nezakonitog i nepravilnog rada organa u vršenju ili u vezi sa vršenjem njegovih funkcija i nastale štete postoji uzročno posledična veza, te da u situaciji kada tužilac nije dokazao visinu štete (izmakle koristi) nema mesta obavezivanju tužene na naknadu pretrpljene štete.

Po oceni Vrhovnog suda pravilna je odluka nižestepenih sudova da tužena nije u obavezi da tužiocu naknadi eventualno pretrpljenu štetu.

Naime, odredbom člana 172. Zakona o obligacionim odnosima propisana je odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Kako je u konkretnoj situaciji od tužioca oduzeta profesionalna kartica vozača izdata u Republici Sloveniji u skladu sa odredbom člana 285. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, koja propisuje da ukoliko se u kontroli saobraćaja zatekne vozač koji osim srpske poseduje i inostranu vozačku dozvolu policijski službenik će na licu mesta oduzeti inostranu vozačku dozvolu, a ukoliko se u kontroli saobraćaja zatekne vozač koji poseduje dve ili više inostranih vozačkih dozvola, policijski službenik će oduzeti vozačku dozvolu koja je kasnije izdata, a oduzetu vozačku dozvolu dostaviti ministarstvu nadležnom za spoljne poslove radi vraćanja organu koji je oduzetu vozačku dozvolu izdao. Stoga u postupanju organa tužene prilikom oduzimanja vozačke isprave nije bilo nezakonitosti, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 172. ZOO za odgovornost tužene pa su pravilno nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili zahtev tužioca za naknadu štete u vidu izmakle koristi, posebno u situaciji kada visinu izmakle koristi tužilac nije dokazao.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je doneta pravilnom primenom člana 153, 154, 162. i 163. ZPP.

Iz svega iznetog na osnovu člana 414. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković