Rev2 1361/2026 3.5.19

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1361/2026
10.06.2026. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović, Vesne Mastilović, Ivane Rađenović i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Zvonko Lukić, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova iz Beograda, čiji je zastupnik Državno pravobranilaštvo iz Beograda, radi naknade nematerijalne štete, odlučujući o reviziji tužene, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3817/25 od 21.01.2026. godine, u sednici održanoj 10.06.2026. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužene, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3817/25 od 21.01.2026. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3817/25 od 21.01.2026. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 163/23 od 02.09.2025. godine, obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade nematerijalne štete i to: na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 130.000,00 dinara, pretrpljenog straha iznos od 140.000,00 dinara i duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 250.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 02.09.2025. godine do isplate (stav prvi izreke) i obavezana tužena da naknadi tužiocu troškove postupka iznosu od 286.800,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate (stav drugi izreke).

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3817/25 od 21.01.2026. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 163/23 od 02.09.2025. godine (stav prvi izreke) i odbijen zahtev tužene za naknadu troškova postupka po žalbi (stav drugi izreke).

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju, kao posebnu, zbog pogrešne primene materijalnog prava na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Odredbom člana 404. stav 1. ZPP je propisano, da, revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).

Predmet tražene pravne zaštite je naknada nematerijalne štete po opredeljenim vidovima, usled teške telesne povrede koju je tužilac kritičnom prilikom pretrpeo na radu kod tužene, okliznućem na stepeniku koji je bio oštećen.

Prema oceni Vrhovnog suda, u konkretnoj situaciji nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužene kao izuzetno dozvoljenoj na osnovu odredbe člana 404. stav 1. ZPP, jer ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava, imajući u vidu vrstu spora, sadržinu tražene sudske zaštite, kao i način presuđenja, da je odluka o usvajanju tužbenog zahteva tužioca zasnovana na odredbama člana 154. stav 2, 173, 174. i 200. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78...57/89, „Službeni list SRJ“ broj 31/93 i „Službeni glasnik RS“ broj 18/20) a u vezi člana 164. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05...95/18-autentično tumačenje) i da nema dorpinosa tužioca nastanku predmetne povrede. Nije od uticaja na drugačiju odluku ovoga suda ukazivanje u reviziji na presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev2 2824/2018 od 12.12.2018. godine, jer odluka u ovoj vrsti spora zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja.

Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je na osnovu člana 404. ZPP, odlučio kao u stavu prvom izreke.

Vrhovni sud je ispitujući dozvoljenost revizije u granicama svojih ovlašćenja na osnovu odredbe člana 410. stav 2. tačka 5. a u vezi člana 413. ZPP, utvrdio da revizija tužene nije dozvoljena.

Tužba je podneta 17.01.2023. godine. U tužbi je tužbenim zahtevom na ime naknade nematerijalne štete po opredeljenim vidovima tražen ukupan iznos od 500.000,00 dinara. Tužilac je podneskom od 14.10.2024. godine, preinačio tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahteva na ukupan iznos od 520.000,00 dinara.

Odredbom člana 441. ZPP je propisano da, revizija je dozvoljena u parnicama o sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa.

U sporovima radi novčanog potraživanja iz radnog odnosa dozvoljenost revizije se ocenjuje na osnovu odredbe člana 403. stav 3. ZPP.

Dakle, u sporovima radi novčanog potraživanja iz radnog odnosa, revizija je dozvoljena pod istim uslovima, kao i u imovinskopravnim sporovima koji se odnose na novčana potraživanja.

Odredbom člana 403. stav 3. ZPP je propisano da, revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Prema tome, kako se u konkretnoj situaciji radi o sporu iz radnog odnosa koji se odnosi na novčano potraživanje, u kome vrednost predmeta spora pobijanog dela na ime glavnog tužbenog zahteva ne prelazi merodavnu vrednost za dozvoljenost revizije u dinarskoj protivvrednosti od 40.000 evra, to revizija tužene nije dozvoljena na osnovu odredbe člana 403. stav 3. ZPP.

Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je na osnovu člana 413. ZPP odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković