
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1548/2020
15.10.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Gordane Komnenić, članova veća, u parnici tužioca AA iz sela ... kod ..., čiji je punomoćnik Đura Blagojević, advokat iz ..., protiv tuženih Republike Srbije, Ministarstvo zdravlja, koga zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Nišu, Doma zdravlja Žitorađa – Hitna pomoć, čiji je punomoćnik Slobodan Stojanović, advokat iz ..., Veterinarskog specijalističkog instituta Niš i Grada Niša, koga zastupa Gradski pravobranilac Grada Niša, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2374/19 od 02.09.2019. godine, u sednici održanoj dana 15.10.2020. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca AA iz sela ... kod ..., izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2374/19 od 02.09.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Nišu P 2345/17 od 14.12.2018. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezana tužena Republika Srbija – Ministarstvo zdravlja, da mu na ime štete zbog ujeda zmije od 22.07.2013. godine, isplati na ime nematerijalne štete i to: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 90.000,00 dinara; za pretrpljeni strah iznos od 90.000,00 dinara; za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti iznos od 50.000,00 dinara, sve sa kamatom od dana presuđenja pa do isplate, dok je za veći iznos od dosuđenog a do traženog iznosa od 980.000,00 dinara, za pretrpljene fizičke bolove, od 750.000,00 dinara, za pretrpljeni strah i 700.000,00 dinara za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, kao i prema tuženima Domu zdravlja Žitorađa i Hitne pomoći u okviru tog Doma zdravlja i Veterinarskom specijalističkom institutu Niš iz Niša, tužbeni zahtev odbijen. Stavom drugim izreke, tužena Republika Srbija je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 153.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti pa do isplate. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da tuženom Domu zdravlja Žitorađe i Hitne pomoći pri tom Domu zdravlja, naknadi troškove postupka u iznosu od 12.000,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, konstatovano je da je tužba tužioca podneta protiv Grada Niša, radi naknade nematerijalne štete, povučena. Stavom petim izreke, obavezan je tužilac da Gradu Nišu naknadi troškove postupka u iznosu od 54.000,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2374/19 od 02.09.2019. godine, stavom prvim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Nišu P 2345/17 od 14.12.2018. godine i presuđeno tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu naknade nematerijalnu štetu zbog ujeda zmije dana 22.07.2013. godine i to: na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 980.000,00 dinara; na ime pretrpljenog straha iznos od 750.000,00 dinara i na ime umanjenja životne aktivnosti iznos od 700.000,00 dinara, sa kamatom od dana presuđenja. Stavom drugim izreke, konstatovano je da je tužba tužioca u odnosu na tuženi Grad Niš povučena. Stavom trećim izreke, tužilac je obavezan da na ime troškova parničnog postupka isplati i to: tuženoj Republici Srbiji iznos od 63.000,00 dinara, tuženom Domu zdravlja Žitorađa iznos od 22.500,00 dinara i tuženom Gradu Nišu iznos od 22.500,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtev tuženog Veterinarskog specijalističkog instituta u Nišu za dosuđenje troškova parničnog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tužena Republika Srbija i Dom zdravlja Žitorađa su dostavili odgovore na reviziju tužioca.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, u smislu odredbe člana 408., u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11...87/18), i utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni povreda iz stava 1. tog člana Zakona, pred drugostepenim sudom, koja bi mogla uticati na donošenje zakonite i pravilne odluke. Neosnovano revident u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 11. Zakona o parničnom postupku, učinjenu u postupku pred drugostepenim sudom, navodeći da je tužiocu onemogućeno da bude prisutan u jednom delu glavne rasprave. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 11. Zakona o parničnom postupku, odnosi se na isključenje javnosti na glavnoj raspravi, a tužilac nije javnost nego je stranka u postupku. Shodno odredbi člana 323. stav 1. Zakona o parničnom postupku, isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i umešače. U konkretnom slučaju, iz stanja u predmetu vidi se da je tužilac na raspravi pred drugostepenim sudom saslušan u svojstvu stranke u postupku, tako što je njegovo saslušanje započeto dana 08.07.2019. godine, a nastavljeno dana 02.09.2019. godine, nakon što je zamenik predsednika Apelacionog suda u Nišu rešenjem Su VII 39-67/19 od 10.07.2019. godine, odbio zahtev tužioca za izuzeće sudije Dobrile Zdravković od postupanja u predmetu Apelacionog suda u Nišu Gž 2374/19, kao neosnovan.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioca je dana 22.07.2013. godine, u ataru sela ... kod ..., ujela zmija otrovnica. Privatnim vozilom je prevezen do Doma zdravlja Žitorađa, odakle je sanitetskim vozilom prebačen u bolnicu u Prokuplju, gde je zbrinut adekvatnom terapijom. Bolničko lečenje trajalo je 12 dana, a nakon otpuštanja iz bolnice nije nastavio sa terapijom, jer je ista, po njegovoj tvrdnji, bila skupa. Ministarstvu poljoprivrede i zaštite životne sredine obratio se zahtevom za naknadu štete dana 13.05.2014. godine, ali je njegov zahtev odbijen. Veštačenjem je utvrđen intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha, kao i procenat umanjene životne aktivnosti tužioca, u uzročnoj vezi sa predmetnim događajem.
Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca i tuženu Republiku Srbiju – Ministarstvo zdravlja, obavezao da mu naknadi nematerijalnu štetu zbog ujeda zmije a odbio tužbeni zahtev tužioca u odnosu na tužene Dom zdravlja Žitorađa i Veterinarski specijalistički institut Niš, kao neosnovan, u smislu odredbe člana 154. stav 1., 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi člana 64. Zakona o zaštiti prirode. Zaključio je da je tužiocu šteta naneta od opasne stvari, divlje životinje i da zbog toga postoji odgovornost tužene Republike Srbije po principu objektivne odgovornosti, bez obzira na krivicu, jer je zmija – šarka zaštićena divlja vrsta, a tužilac tvrdi da ga je upravo ta zmija ujela spornom prilikom. Tuženi Dom zdravlja Žitorađa i Veterinarski specijalistički institut, po mišljenju prvostepenog suda, nisu odgovorni za nastalu štetu, pošto je Dom zdravlja u Žitorađi preduzeo sve medicinske mere i postupio po pravilima službe, te hitno zbrinuo tužioca, dok Veterinarski specijalistički institut ne obavlja poslove koji su predviđeni članom 67. Zakona o zaštiti prirode, pa nisu ispunjeni uslovi za njegovu odgovornost iz člana 177. stav 4. i člana 182. Zakona o obligacionim odnosima.
Drugostepeni sud je, nakon održane rasprave, ukinuo presudu prvostepenog suda i odbio tužbeni zahtev tužioca u celini, nalazeći da tužilac nije dokazao da ga je spornom prilikom ujela zmija šarka, a bio je dužan u smislu odredbe člana 231. Zakona o parničnom postupku. Tužilac nije postupio shodno odredbi člana 65. Zakona o zaštiti prirode i nije u određenom roku ili odmah nakon izlaska iz bolnice prijavio štetni događaj nadležnom organu, kako bi omogućio utvrđivanje i dokazivanje činjenice gde ga je ujela zmija otrovnica, pod kojim okolnostima, o kojoj se otrovnici radi, te da li ona spada u zaštićenu vrstu, što zmija šarka jeste, ili o poskoku koji nije zaštićena divlja vrsta, a čija ženka, zbog tamnosmeđe boje sa šarama, takođe izgleda kao šarka, te da li je atar sela ... kod ..., kao mesto ujeda i sama okolina, stanište zmije otrovnice na koju se tužilac poziva ili je njeno stanište neka druga sredina i teren. Drugostepeni sud je zaključio da Veterinarski specijalistički institut Niš nije pasivno legitimisan jer nije u materijalno- pravnom odnosu sa tužiocem u pogledu nastanka štete, niti se on bavi poslovima predviđenim odredbom člana 67. Zakona o zaštiti prirode. Takođe je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtev tužioca u odnosu na Dom zdravlja u Žitorađi, pošto tužilac nije dokazao kako je štetu pretrpeo radnjama ili propuštanjem te zdravstvene ustanove, imajući u vidu da je iz tog Doma zdravlja prevezen sanitetom u Zdravstveni centar u Prokuplju, uz pratnju lekara i medicinske sestre, gde je dobio adekvatnu terapiju, što znači da nema odgovornosti ovog tuženog za nastalu štetu, niti je tužilac dokazao u čemu se ogleda štetna radnja tog tuženog.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, odluka drugostepenog suda je pravilna.
Odredbom člana 228. stav 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je stranka dužna da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima zasniva svoj zahtev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika, u skladu sa ovim zakonom.
Ako sud na osnovu izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju činjenice primeniće pravilo o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 231. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Stranka koja tvrdi da ima neko pravo, snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarenje prava, ako zakonom nije drugačije propisano, jer je tako propisano stavom 2. odredbe člana 231. Zakona o parničnom postupku.
Odgovornost za štetu Republike Srbije propisana je u odredbi člana 64. Zakona o zaštiti prirode (''Službeni glasnik RS'' br. 36/09...91/10), tako što Republika Srbija ne odgovara za štetu koju prouzrokuju divlje vrste, osim u slučajevima određenim tim zakonom i drugim propisima. Stavom 2. te odredbe Zakona, propisano je da pravno lice, preduzetnik ili fizičko lice, kome bi strogo zaštićene i zaštićene divlje vrste mogle prouzrokovati imovinsku ili drugu štetu (u daljem tekstu: oštećeno lice), dužno je da na primeren način i o svom trošku preduzme sve dozvoljene radnje i aktivnosti kako bi sprečilo nastanak štete. Pod radnjom ili aktivnosti u smislu stava 2. tog člana, podrazumeva se ograđivanje, čuvanje dobara i rasterivanje strogo zaštićenih životinjskih vrsta sa mesta gde neposredno ugrožavaju dobra i na način koji ne ugrožava opstanak vrste, shodno stavu 3. odredbe člana 64. Zakona o zaštiti prirode.
Pravo na naknadu štete, propisano je u odredbi člana 65. Zakona o zaštiti prirode, tako što, u smislu stava 1.te odredbe Zakona, oštećeno lice ima pravo na naknadu štete u visini stvarne štete koju su nanele strogo zaštićene i zaštićene divlje vrste iako je preduzeo propisane radnje i aktivnosti. U smislu stava 2.te odredbe Zakona, oštećeno lice je dužno da ministarstvu, odnosno nadležnom organu autonomne pokrajine, odnosno upravljaču zaštićenog područja, prijavi nastanak štetnog događaja bez odlaganja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana nastanka štete. Oštećeno lice i veštak utvrđuju na mestu štetnog događaja činjenice koje su značajne za ustanovljavanje nastanka štete, uzročnika i visinu štete, o čemu se sastavlja zapisnik, jer je tako propisano stavom 3. odredbe člana 65. Zakona o zaštiti prirode.
Zaštićene vrste propisane su odredbom člana 48. Zakona o zaštiti prirode, tako što na osnovu procene ugroženosti pojedinih vrsta i obaveza iz potvrđenih međunarodnih ugovora, kao i na osnovu nacionalnih i međunarodnih crvenih lista ili crvenih knjiga ili druge stručne dokumentacije, ministar sporazumno sa ministarstvom nadležnim za poslove poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, a na predlog zavoda, proglašava divlje vrste strogo zaštićenim divljim vrstama ili zaštićenim divljim vrstama. Shodno stavu 2. te odredbe Zakona, o vrstama iz stava 1. ovog člana stara se zavod, kao i imaoci tih vrsta, upravljači zaštićenih područja, javna preduzeća za gazdovanje šumama, korisnici lovišta i ribarskih područja, koji su dužni da planiraju i sprovode mere i aktivnosti na upravljanju populacijama strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta u okviru programa i planova upravljanja, u skladu sa ovim i posebnim zakonom.
Na osnovu odredbe člana 48. stav 1. Zakona o zaštiti prirode, ministar životne sredine i prostornog planiranja i ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, sporazumno su doneli Pravilnik o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta, biljaka, životinja i gljiva (''Službeni glasnik RS'' br. 5 od 05.02.2010. godine, br. 47 od 28.06.2011. godine, 32 br. od 30.03.2016. godine i br. 98 od 08.12.2016. godine). Prema odredbama tog Pravilnika, zaštićeni gmizavci su, između ostalog, stepski smuk, četvoroprugi smuk, obični smuk, smukulja, belouška, ribarica, šarka i planinski šargan.
Na teritoriji Republike Srbije, pored navedenih gmizavaca, koji su zaštićene divlje vrste, stanište imaju druge otrovnice, među kojima je najotrovniji evropski poskok, čiji je ujed često smrtonosan, a njegovo stanište je na suvom i kamenitom terenu, obraslom šibljem i trnjem.
U konkretnom slučaju tužilac nije dokazao da ga je spornom prilikom ujela zmija šarka, koja je zaštićena divlja vrsta, a bio je dužan u smislu odredbe člana 228. Zakona o parničnom postupku. U toj situaciji, drugostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahteva tužioca za naknadu štete, na osnovu primene pravila o teretu dokazivanja, propisanog u odredbi člana 231. Zakona o parničnom postupku.
Neosnovani su navodi revizije tužioca da kad nema drugih podataka niti dokaza o vrsti zmije je na protivnoj strani koja tvrdi da to nije bila otrovnica šarka, da tu činjenicu dokaže. Suprotno tome, teret dokazivanja činjenica na kojima zasniva svoj zahtev je na tužiocu, shodno citiranoj odredbi člana 228. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, dokazuju se samo pozitivne činjenice, jer dokazivanje negativnih činjenica nije moguće. Tužilac je, dakle, bio dužan da dokaže da ga je dana 22.07.2013. godine, u ataru sela ... kod ..., ujela zmija šarka, koja spada u zaštićenu divlju vrstu na osnovu Pravilnika o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva, a tužilac tu činjenicu nije dokazao. Zbog toga se njegovom revizijom neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.
Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u izreci ove presude doneo u smislu odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Predsednik veća – sudija
Vesna Popović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić