
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 3244/2020
23.12.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Gordane Komnenić, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca AA i BB, obojice iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Dušanka Macura Avramović, advokat iz ..., protiv tužene VV iz ..., čiji je punomoćnik Saša Kosanović, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3950/19 od 02.10.2019. godine, u sednici održanoj 23.12.2020. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3950/19 od 02.10.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Višeg suda u Beogradu P 1548/18 od 24.09.2018. godine, stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da se obaveže tužena da tužiocima na ime duga isplati 500.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijim kursu NBS na dan isplate, sa kamatom po stopi Evropske centralne banke na glavne operacije za refinansiranje uvećane za osam procentnih poena počev od 11.07.2012. godine do 24.12.2012. godine, a sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25.12.2012. godine do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je predlog tužilaca kojim su tražili da sud odredi privremenu meru i tužnoj zabrani svako otuđenje, opterećenje i raspolaganje stanom broj ... u prizemlju, površine 163m2, koji se nalazi u ..., ul. ... br. ... u stambenoj zgradi postojećoj na kat.parc. .../... upisanoj u LN ... KO ... . Stavom trećim izreke obavezani su tužioci da tužnoj naknade troškove parničnog postupka od 722.250,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 3950/19 od 02.10.2019. godine odbijena je žalba tužilaca i potvrđena prvostepena presuda.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), pa je našao da revizija tužilaca nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, dok se na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijom tužilaca određeno ne ukazuje.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužena je bila osnivač i direktor Zavoda za prevenciju, dijagnostiku, lečenje i rehabilitaciju vida i razvojnih poremećaja „...“ u ..., koji je po sili zakona prestao da postoji 2008. godine i osnovana je Specijalna oftalmološka bolnica „....“, koja je bila registrovana na adresi u ..., ul. ... br. ... . Tužilac AA i tužena upoznali su se 2007. godine i 2008. godine postigli dogovor da tužilac AA uloži 100.000 evra u Zavod „...“ u cilju ostvarivanja dobiti. Postupajući po instrukcijama tužene, tužilac AA je sa svog računa u inostranstvu prebacio na inoračun poslovnog partnera tužene 100.000 evra, nakon čega je sa tuženom zaključio ugovor o prenosu prava udela koje je tužena imala u Zavodu i postao osnivač sa 8%. Nakon što je registrovana Specijalna oftalmološka bolnica „...“, tužilac AA se dogovorio sa tuženom da izvrši dodatna novčana ulaganja sa ciljem da njegov sin, tužilac BB postane većinski vlasnik bolnice, pa je tuženoj preneo ukupno 400.000 evra tako što je 300.000 evra išlo sa računa tužioca AA na inoračun poslovnog partnera tužene u inostranstvu, a ostalih 100.000 evra plaćeno je delom u gotovini, delom u robi. Prilikom uplata navedenih novčanih iznosa tužilac BB nije vodio računa da li će tužena, sa kojom je bio u emotivnoj vezi i kojoj je verovao, uložiti novac u zavod odnosno bolnicu. Tužilac AA nije nikada tuženoj predao bilo kakav novac, već je sva davanja vršio njegov otac AA. U vezi navedenih novčanih transakcija, pribavljen je izveštaj ... od 12.02.2015. godine i utvrđeno je da je 10.10.2008. godine uplaćeno 100.000 evra, 09.07.2009. godine 100.000 evra, 28.08.2009. godine 50.000 evra i 29.12.2009. godine 150.000 evra (ukupno 400.000 evra).
U izjavi tužene overenoj pod Ov 13729/2008 od 22.10.2008. godine, tužena je potvrdila da je 21.10.2008. godine od tužioca AA primila 100.000 evra, na ime naknade za ustupljeni udeo Zavoda „...“, a priznanicom koja je potpisana od strane BB, kao sticaoca i tužene kao prenosioca udela, tužena je potvrdila da je 14.07.2009. godine primila 200.000 evra na ime kupoprodajne cene udela u Specijalnoj bolnici „...“. U Ugovoru o prenosu udela od 21.10.2008. godine, koji je zaključen između tužioca AA i tužene, konstatovano je da je tužilac AA pristupio Zavodu „...“ u svojstvu saosnivača sa 8% udela, koji tužena prenosi bez naknade. U ugovoru o prenosu udela osnivačkih prava od 14.07.2009. godine, koji je zaključen između tužilaca, konstatovano je da tužilac AA prenosi na svog sina BB 8% udela u Specijalnoj bolnici bez naknade, dok je u Ugovoru o prenosu udela osnivačkih prava od 14.07.2009. godine koji je zaključen između BB i tužene, konstatovano da u trenutku zaključenja ugovora osnivači imaju sledeće udele: tužena 72% udela, BB 8% udela i GG 20% udela, kao i da tužena prenosi svojih 43% udela po ceni od 1.000 evra tužiocu BB, koji nakon toga stiče udeo od 51%.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev tužilaca zaključivši da u konkretnom slučaju nema sticanja bez osnova od strane tužene, u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, budući da se radi o ispunjenju ugovornih obaveza u vezi prenosa osnivačkih udela, da je tužilac BB postao osnivač u Specijalnoj bolnici „....“ sa udelom od 51%, kao i da navedeni ugovori o prenosu udela nisu raskinuti, niti poništeni, već su realizovani.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda odluka nižestepenog suda zasnovana je na pravilnoj primeni materijalnog prava.
Odredbom člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi, a stavom 2. istog člana propisano je da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Saglasno navedenom, za primenu instituta sticanje bez osnova, na kome tužioci zasnivaju svoj zahtev, potrebno je da postoji umanjenje imovine poverioca i uvećanje imovine dužnika za koje ne postoji pravni osnov, odnosno za koje je pravni osnov kasnije otpao. U konretnom slučaju, tužioci tužbenim zahtevom traže da se obaveže tužena da im na ime sticanja bez osnova plati 500.000 evra u dinarskoj protivvrednosti sa pripadajućom kamatom, budući da tužena nije uložila novac u poboljšanje uslova poslovanja, te da je u ugovoru o prenosu udela i osnivačkih prava od 8% konstatovano da se navedeni udeo prenosi bez naknade, kao i da je tužena svojih 43% udela u Specijalnoj bolnici „...“ tužiocu BB prenela po ceni od 1.000 evra. Tokom postupka utvrđeno je da je dogovor parničnih stranaka bio da se na tužioce izvrši prenos udela i da su predmetna novčana sredstva data upravo po osnovu prenosa udela, bez konkretnog dogovora i obaveze tužene o isključivom ulaganju predmetnih novčanih iznosa u poslovanje najpre Zavoda, a zatim i Specijalne bolnice „...“. Naime, iz izveštaja ... proizilazi da je tužilac AA sa svog računa na inoračun poslovnog partnera tužene u inostranstvu uplatio ukupno 400.000 evra (10.10.2008. godine - 100.000 evra, 09.07.2009. godine - 100.000 evra, 28.08.2009. godine - 50.000 evra i 29.12.2009. godine - 150.000 evra), da je prijem 100.000 evra na ime naknade za ustupljeni udeo Zavoda „....“ tužena potvrdila u overenoj izjavi od 22.10.2008. godine, dok je u priznanici koja je potpisana od strane tužene kao prenosioca udela, tužena potvrdila da je 14.07.2009. godine primila 200.000 evra (na ime kupoprodajne cene udela u Specijalnoj bolnici „...“), da je dogovor realizovan a što je utvrđeno i iz Ugovora o prenosu udela osnivačkih prava od 14.07.2009. godine koji je zaključen između BB i tužene i u kome je konstatovano da tužena prenosi svojih 43% udela po ceni od 1.000 evra tužiocu BB, koji nakon toga stiče udeo od 51%, te da iz iskaza tužioca AA proizilazi da je tužilac BB upisan u registar kao suvlasnik sa navedenim udelom početkom 2010. godine. Stoga je, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da isplata od 500.000 evra ne predstavlja prelaz imovine tužilaca u imovinu tužene bez osnova, budući da se radi o ispunjenju ugovornih obaveza u vezi prenosa osnivačkih udela, kao i da tužilac BB nije aktivno legitimisan za učešće u ovom sporu, budući da je utvrđeno da je 400.000 evra tužilac AA platio sa svog računa na račun inopartnera tužene dok je 100.000 evra isplaćeno delom u novcu, a delom u robi.
Neosnovani su navodi revizije da ulaganje novca sa računa tužioca na račun inopartnera tužene ne predstavlja ulaganje, kao i da navedeni novac tužioci nisu uplatili ni kao osnivački ulog, ni kao povećanje kapitala. Naime, kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je nakon uplate 100.000 evra od strane tužioca AA (po izveštaju banke navedeni iznos je uplaćen 10.10.2008. godine) tužena tužiocu AA prenela 8% udela, a što je utvrđeno na osnovu overene izjave tužene i Ugovora o prenosu osnivačkih udela od 21.10.2008. godine, da je nakon uplate od 100.000 evra (09.07.2009. godine) zaključen Ugovor o prenosu udela osnivačkih prava od 14.07.2009. godine na osnovu koga je tužilac BB stekao udeo od ukupno 51%, te da je u ugovoru navedeno da se obavezuje da cenu isplati najkasnije do 31.12.2009. godine, nakon čega je još 200.000 evra isplaćeno u dve tranše 28.08.2009. godine - 50.000 evra i 29.12.2009. godine - 150.000 evra, to se uplate tužioca AA učinjene tuženoj pre i nakon zaključenja Ugovora o prenosu udela osnivačkih prava, po oceni Vrhovnog kasacionog suda odnose upravo na ispunjenje ugovornih obaveza u vezi prenosa osnivačkih udela nakon čega je tužilac BB postao osnivač u Specijalnoj bolnici „...“ sa udelom od 51%, pa činjenica da je u jednom ugovoru o prenosu udela navedeno da se prenos vrši besplatno, a u drugom ugovoru naveden manji novčani iznos nego što je tužilac AA uplatio tuženoj u cilju prenosa udela i sticanja većinskog udela, nije od uticaja na drugačiju odluku, budući da je namera stranaka bila da tužilac BB bude većinski vlasnik, zbog čega je i tužilac AA prihvatio dogovor sa tuženom da joj uplati navedeni iznos. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužilac BB nakon zaključenja Ugovora o prenosu udela osnivačkih prava od 14.07.2009. godine stekao udeo od 51%, kao i da je upisan u registar kao suvlasnik sa navedenim udelom početkom 2010. godine, te da navedeni ugovori o prenosu udela nisu raskinuti, niti poništeni, već su realizovani, stoga su pravilno nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev.
Iz napred iznetih razloga, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća-sudija
Vesna Popović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić

.jpg)
