
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 310/2017
23.07.2018. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Biserke Živanović, predsednika veća, Spomenke Zarić i Božidara Vujičića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Ljubiša Prokić, advokat iz ..., protiv tuženih BB i VV, obojice iz ..., koje zastupa punomoćnik Aleksandar Ilić, advokat iz ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3496/16 od 28.10.2016. godine, u sednici održanoj 23.07.2018. godine, doneo je
P R E S U D U
PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 3496/16 od 28.10.2016. godine, tako što se odbija žalba tuženih i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Mladenovcu, Sudska jedinica u Sopotu P 472/15 od 17.03.2016. godine, a zahtev tuženih za naknadu troškova postupka po žalbi se odbija.
OBAVEZUJU SE tuženi da tužiocu naknade troškove revizijskog postupka u iznosu od 115.800,00 dinara, u roku od 15 dana od prijema presude.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Mladenovcu, Sudska jedinica u Sopotu P 472/15 od 17.03.2016. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i tuženima uračunat u nasledni deo dvosoban stan u ... – ..., u ulici ... broj ..., ulaz ..., sprat ..., stan broj ..., površine 54 m2 i utvrđeno da su tuženi u potpunosti namireni u njihovim naslednim udelima na zaostavštini pok. GG, biv. iz ... i da više ne polažu pravo na nasleđe na toj zaostavštini. Stavom drugim izreke, obavezani su tuženi da tužiocu isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 145.120,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja ove presude, pa do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 3496/16 od 28.10.2016. godine stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tuženima uračuna u nasledni deo dvosoban stan u ... – .., u ulici ... broj ..., ulaz ..., sprat ..., stan broj ..., površine 54 m2 i da se utvrdi da su tuženi u potpunosti namireni u njihovim naslednim udelima na zaostavštini pok. GG, biv. iz ... i da više ne polažu pravo na nasleđe na toj zaostavštini. Stavom drugim izreke, preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u stavu drugom izreke prvostepene presude, tako što je obavezan tužilac da plati tuženima na ime troškova postupka iznos od 35.280,00 dinara. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da plati tuženima na ime troškova drugostepenog postupka iznos od 57.120,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, reviziju je blagovremeno izjavio tužilac zbog pogrešne primene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 407. stav 1. tačka 3. ZPP.
Vrhovni kasacioni sud je ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 55/14), našao da je revizija tužioca osnovana.
U postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, Ugovorom o poklonu od 17.03.1993. godine GG, poklonio je kćerki DD stan u ... – ..., u ulici ... broj ..., ulaz ..., sprat ..., stan broj ..., površine 54 m2. Dana 23.01.2011. godine GG je preminuo, a njegova kćerka DD preminula je posle njega dana 01.12.2013. godine. Iza kćerke DD nije sprovedena ostavinska rasprava. U pokrenutom ostavinskom postupku iza pok. GG umesto pok. DD stupili su njeni zakonski naslednici suprug BB, sin VV i kćerka ĐĐ. U navedenom postupku rasprave zaostavštine iza pok. GG, ĐĐ, kćerka pok. DD, dala je naslednu izjavu kojom se prihvatila nasledstva i svoj nasledni deo ustupila tužiocu. Tužilac je ovu parnicu protiv tuženih kao naslednih učesnika u ostavinskom postupku pokrenuo radi utvrđivanja da su oni (navedenim poklonjenim stanom) izmireni u svom naslednom delu iza pok. GG. Veštačenjem je utvrđeno da vrednost zaostavštine pok. GG iznosi 24.405 evra, a da je vrednost predmetnog stana u ... koji je poklonio svojoj kćerki 40.500 evra.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da se stan koji je predmet spora ima uračunati u nasledni deo tuženih, kao zakonskih naslednika pok. DD, u smislu odredbe člana 66. stav 1. i 71. Zakona o nasleđivanju. Ovo iz razloga što je učinjeni poklon po svojoj vrednosti veći od vrednosti celokupne zaostavštine pok. GG, te su na taj način tuženi kao naslednici u potpunosti namireni u svojim naslednim udelima i ne mogu polagati pravo na nasleđe na zaostavštini pok. GG. Takođe, stanovište prvostepenog suda je da na strani tuženih kao jedinstvenih suparničara nije morala biti obuhvaćena i ĐĐ, s obzirom da se ona u ostavinskom postupku iza pok. GG odrekla svog naslednog dela u korist tužioca.
Drugostepeni sud je usvajajući žalbu tuženih preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtev. Prema stavu drugostepenog suda tužbom je morala biti obuhvaćena, kao nužni suparničar i ĐĐ kao zakonski naslednik iza pok. majke DD, shodno članu 211. ZPP. Činjenica što je dala nasledničku izjavu, primila se nasleđa i svoj nasledni deo ustupila ovde tužiocu, u postupku rasprave zaostavštine svog pokojnog dede GG, prema stavu drugostepenog suda nije od uticaja na postojanje nepotpune pasivne legitimacije imajući u vidu pravnu zaštitu koju tužilac traži, a o kojoj se ĐĐ mora izjasniti.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda stanovište drugostepenog suda nije pravilno.
Odredbom člana 66. stav 1. Zakona o nasleđivanju („Službeni glasnik RS“, broj 46/95, 101/2003 i 6/2015) propisano je da se zakonskom nasleniku uračunava u njegov nasledni deo poklon koji je ma na koji način dobio od ostavioca. Odredbom člana 71. istog zakona, propisano je da pokloni učinjeni licu umesto koga naslednik dolazi na nasleđe zbog smrti, odricanja od nasleđa, nedostojnosti, isključenja iz nasleđa ili lišenja nužnog dela, uračunavaju se nasledniku u nasledni deo. Odredbom člana 212. istog zakona, propisano je da zaostavština prelazi po sili zakona na ostaviočeve naslednike u trenutku njegove smrti, a istovremeno naslednici stiču i pravo na odricanje od nasleđa. Odredbom 213. stav 3. istog zakona, propisano je da naslednik koji se odrekao nasleđa smatra se da nikad nije ni bio naslednik.
Članom 211. ZPP propisano je da nužno suparničarstvo postoji ako po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa tužbom moraju da se obuhvate sva lica koja su učesnici materijalnopravnog odnosa (stav 1.), a ako sva lica iz stava 1. ovog člana nisu obuhvaćena tužbom kao stranke, sud će da odbije tužbeni zahtev, a da o nužnom suparničarstvu sud vodi računa po službenoj dužnosti (stav 3.).
U kontekstu zakonskih normi pogrešno je drugostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji potpuna procesna zajednica na strani tuženih kao nužnih i jedinstvenih suparničara, koja vodi odbijanju tužbenog zahteva zbog nedostatka potpune pasivne legitimacije. Naime, pravo na odricanje od nasleđa po svojoj pravnoj prirodi predstavlja preobražajno pravo, jer potencijalni naslednik izjavom volje utiče na nasledno pravne posledice, pa umesto da postane naslednik, on prepušta da nasledničko svojstvo stekne drugo lice. Negativna nasledna izjava ne može da spreči nasleđivanje, već služi za to da se sticanje zaostavšine prepusti nekom drugom licu. U konkretnom slučaju, nasledna izjava ĐĐ kojom se ona prihvatila naslednog dela i isti ustupila ujaku, u suštini znači da se odrekla svog naslednog dela (koju činjenicu ne menja formulacija iz zakona „prihvata i ustupa“), bez obzira što se pojavljuje kao naslenik svoje majke. Kako izjava o odricanju od nasleđa ima retroaktivno dejstvo, pravne posledice davanja negativne nasledne izjave nastaju od trenutku ostaviočeve smrti, pa tako u konkretnom slučaju ĐĐ nije ni bila naslednik iza pok. GG (s obzirom da se svog dela odrekla), što vodi zaključku da nije morala biti obuhvaćena tužbom tužioca. Ovo sve u smislu člana 213. stav 2. Zakona o nasleđivanju, jer je zakonodavac pravna dejstva negativne nasledne izjave uredio propisivanjem fikcije o nepostojanju naslednika, odnosno da kada se naslednik odrekne nasleđa, smatra se kao da nikada nije ni bio naslednik. Takođe, u situaciji kada se ĐĐ prihvatila i ustupila svoj nasledni deo ujaku, ovde tužiocu, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za utvrđenje gde je bitan pravni interes, kao i da je tužilac rešenjem u ostavinskom postupku upućen da parnicu pokrene samo protiv BB i VV, proizlazi da tužilac nema ni pravni interes da tužbom pored BB i VV obuhvati i ĐĐ, jer se ona odrekla svog naslednog dela u njegovu korist. Osnovano se u reviziji ukazuje da je, u konkretnom slučaju, ĐĐ takvom naslednom izjavom u suštini i priznala da je namirena u svom naslednom delu.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, kao i odredbi člana 66. stav 1. i 71. Zakona o nasleđivanju, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je usvojio tužbeni zahtev tužioca i utvrdio da su tuženi u potpunosti namireni u svojim naslednim udelima (imajući u vidu vrednost stana koji je pok. GG poklonio kćerki) i da ne mogu polagati pravo na nasleđe na zaostavštini pok. GG, pa je Vrhovni kasacioni sud preinačio drugostepenu presudu i odlučio kao u stavu prvom izreke, primenom odredbe člana 416. ZPP.
Imajući u vidu da tuženi po žalbi nisu uspeli, to je odbijen i njihov zahtev za naknadu troškova postupka po žalbi.
S obzirom na uspeh u postupku po reviziji, tuženi su obavezani da tužiocu naknade troškove u iznosu od 115.800,00 dinara i to za sastav revizije iznos od 18.000,00 dinara i na ime sudskih taksi iznos od 97.800,00 dinara, saglasno odredbama člana 153, 154. i 163. ZPP, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“, br. 121/12...99/20) i Taksene tarife iz Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“, br. 28/94 ... 95/18).
Predsednik veća – sudija
Biserka Živanović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić