Rev2 2242/2024 3.5.15; 3.1.2.14.3

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 2242/2024
10.12.2025. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija Dragane Marinković, predsednika veća, Zorice Bulajić, Irene Vuković, Vesne Subić i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Stefan Dimitrijević, advokat iz ..., protiv tuženog SP „Lasta“ AD Beograd, čiji je punomoćnik Petar Nastić, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3554/22 od 28.03.2024. godine, u sednici održanoj 10.12.2025. godine, doneo je

R E Š E NJ E

PRIHVATA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3554/22 od 28.03.2024. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3554/22 od 28.03.2024. godine u stavovima prvom i drugom izreke i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 230/20 od 18.05.2022. godine u stavovima drugom i trećem izreke i predmet u navedenom delu VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 230/20 od 18.05.2022. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da na ime naknade štete zbog neisplaćene naknade troškova dolaska na rad i odlaska sa rada, izvrši isplatu bez navođenja novčanog iznosa i bez navođenja obaveze tuženog da isplati zakonsku zateznu kamatu, ali sa označavanjem da je tuženi u obavezi od određenog dana. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da tužiocu izvrši isplatu naknade štete zbog neisplaćene naknade troškova dolaska na rad i odlaska sa rada za period od marta 2015. godine zaključno sa novembrom 2016. godine. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 82.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od nastupanja uslova za izvršnost pa do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3554/22 od 28.03.2024. godine, stavom prvim izreke, potvrđena je prvostepena presuda u stavu drugom izreke i žalba tužioca u tom delu odbijena kao neosnovana. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužioca da se tuženi obaveže da mu naknadi troškove drugostepenog postupka. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je žalba tuženog izjavljena protiv stava prvog i trećeg izreke prvostepene presude, povučena.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s pozivom na odredbu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Odlučujući o dozvoljenosti revizije u smislu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), Vrhovni sud je ocenio da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca, radi ujednačavanja sudske prakse u smislu člana 404. stav 1. ZPP u vezi člana 92. Zakona o uređenju sudova (''Službeni glasnik RS'', br. 10/23), a u primeni pravila o prekidu roka zastarelosti potraživanja iz radnog odnosa priznanjem duga od strane poslodavca u rešenju o otkazu ugovora o radu, pa je odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Odlučujući o osnovanosti izjavljene revizije na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je našao da je revizija tužioca osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog do 28.12.2017. godine, kada je rešenjem tuženog tužiocu otkazan ugovor o radu. Istim rešenjem tuženi se obavezao da će zaradu, naknade zarada i druga primanja koje je tužilac ostvario kao zaposleni, a koja mu nisu isplaćena do dana prestanka radnog odnosa, isplatiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je tužiocu prestao radni odnos. Tuženi nije isplatio tužiocu troškove za dolazak i odlazak sa rada u periodu od marta 2015. godine do dana prestanka radnog odnosa.

Tužbom podnetom 30.01.2020. godine tužilac je tražio isplatu troškova dolaska na rad i odlaska sa rada u označenom vremenskom periodu.

Nižestepeni sudovi su primenom odredbe člana 196. Zakona o radu, tužbeni zahtev tužioca za period potraživanja od marta 2015. godine zaključno sa novembrom 2016. godine, odbili zbog zastarelosti potraživanja a ceneći istaknuti prigovor od strane tuženog. Do podnošenja tužbe protekao je rok od tri godine od dospelosti novčanog potraživanja za svaki mesec označenog vremenskog perioda, a u donetom rešenju o prestanku radnog odnosa tuženi nije priznao dug i tako prekinuo tok roka zastarelosti jer za to nisu ispunjeni uslovi, s obzirom da u rešenju nije jasno i nedvosmisleno navedeno da se priznaje dug po osnovu troškova prevoza za dolazak i odlazak sa posla, kao ni u kojoj visini.

Po oceni revizijskog suda, osnovani su navodi tužioca da su nižestepeni sudovi u ovom sporu pogrešno primenili materijalno pravo u pogledu istaknutog prigovora zastarelosti dela njegovog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

Odredbom člana 196. Zakona o radu propisano je da sva potraživanja iz radnog odnosa zastarevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze.

Prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima, zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze i nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. i 2). Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kada je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (član 361. stav 1). Zastarelost nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena (član 362). Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug, što može učiniti ne samo izjavom poveriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja (član 387. stav 1. i 2), a posle prekida zastarevanje počinje iznova, dok vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost (član 392. stav 1). Zastarevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja (član 392. stav 2).

U konkretnom slučaju, novčano potraživanje tužioca u pogledu troškova za dolazak i odlazak sa rada za period od marta 2015. godine do novembra 2016. godine nije zastarelo do dana donošenja rešenja o otkazu njegovog ugovora o radu. U dispozitivu tog rešenja tuženi se obavezao da će sve zarade, naknade zarada i druga primanja iz radnog odnosa ostvarena a neisplaćena do dana prestanka radnog odnosa tužioca, isplatiti u roku od 30 dana od dana prestanka njegovog radnog odnosa. Po stanovištu revizijskog suda, tuženi je tako priznao svoj dug prema tužiocu za sva potraživanja iz radnog odnosa, pa i za troškove njegovog dolaska na rad i odlaska sa rada. Na taj način tuženi je prekinuo tok roka zastarelosti tih potraživanja, a rok od tri godine iz člana 196. Zakona o radu počeo je ponovo teći od 28.12.2017. godine i nije istekao do podnošenja tužbe.

Iz iznetih razloga, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da nije bilo prekida zastarelosti zato što u rešenju o otkazu ugovora o radu nije jasno i nedvosmisleno navedeno da tuženi priznaje dug po osnovu troškova prevoza, niti je navedena njegova visina. Priznanjem svoje obaveze da tužiocu isplati sva primanja iz radnog odnosa ostvarena do otkaza ugovora o radu, tuženi je priznao svoje dugovanje i u pogledu troškova dolaska i odlaska sa rada, jer su ti troškovi primanje iz radnog odnosa. Za prekid roka zastarelosti dovoljno je priznanje duga u pogledu osnova, pa nije od značaja činjenica da u rešenju nisu navedeni novčani iznosi koji su ostali neisplaćeni.

Zbog pogrešnog stanovišta nižestepenih sudova o zastarelosti potraživanja tužioca, ostala je neutvrđena visina njegovog potraživanja za ovaj period. Zbog toga je Vrhovni sud na osnovu odredbe člana 416. stav 1. ZPP, ukinuo presude nižestepenih sudova u odbijajućem delu odluke o zahtevu tužioca, kao i u pogledu odluke o troškovima koja zavisi od konačnog ishoda spora. Na ponovno suđenje predmet je vratio prvostepenom sudu kako bi ocenom rešenja o utvrđivanju cene usluge prevoza u javnom linijskom prevozu putnika na teritoriji Grada Beograda koje je tužilac dostavio, a s obzirom na prisustvo tužioca na radu, te pravilnom primenom materijalnog prava, odlučio o navedenom zahtevu tužioca.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković