
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 2249/2025
15.10.2025. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Zorice Bulajić i Irene Vuković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miodrag Stević, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, čiji je zakonski zastupnik Državno pravobranilaštvo iz Beograda, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 990/25 od 19.03.2025. godine, u sednici održanoj 15.10.2025. godine, doneo je
R E Š E NJ E
USVAJA SE revizija tužioca, UKIDA presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 990/25 od 19.03.2025. godine i predmet VRAĆA drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2976/24 od 21.11.2024. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i obavezana tužena da tužiocu isplati ukupno 2.023.524,49 dinara na ime naknade štete za izostalu zaradu i novčanu naknadu za period od 01.11.2019. godine do 31.10.2022. godine i to po osnovu neisplaćene zarade iznos od 1.663.524,49 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospeća svake pojedinačne naknade zarade pa do isplate i po osnovu novčane naknade iznos od 360.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospeća svake pojedinačne naknade pa do isplate, bliže naznačene ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da na račun Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, na ime neuplaćenih doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, uplati ukupan iznos od 542.776,94 dinara i to 316.619,86 dinara na račun Fonda PIO na teret zaposlenog i 226.157,08 dinara na račun Fonda PIO na teret poslodavca za period od 01.11.2019. do 31.10.2022. godine na tužiočevo ime. Stavom trećim izireke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati 286.361,00 dinar, dok je stavom četvrtim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 990/25 od 19.03.2025. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom i drugom izreke i odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtevi kojima je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete za izostalu zaradu i novčanu naknadu za period od 01.11.2019. godine do 31.10.2022. godine isplati ukupno 2.023.524,49 dinara i to: po osnovu neisplaćene zarade iznos od 1.663.524,49 dinara sa zakonskom zateznom kamatom i po osnovu novčane naknade iznos od 360.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dospeća svake pojedinačne naknade pa do isplate, kao i da na račun Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime neuplaćenih doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje za tužioca uplati ukupan iznos od 542.776,94 dinara i to 316.619,86 dinara na račun Fonda PIO na teret zaposlenog i 226.157,08 dinara na račun Fonda PIO na teret poslodavca, za period od 01.11.2019. do 31.10.2022. godine na tužiočevo ime. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka sadržano u stavu trećem izreke prvostepene presude i odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova prvostepenog postupka. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj na ime troškova drugostepenog postupka isplati 33.750,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 … 18/20), u vezi člana 92. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“ br. 10/23) i utvrdio da je revizija tužioca osnovana.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tužene od 2009. godine na radnom mestu policijski službenik. Radni odnos zasnovao je nakon što se javio u Policijsku upravu za Kosovo i Metohiju, koja je smeštena u zgradi „Neoplante“ u Kraljevu, gde je potpisao rešenje o zasnivanju radnog odnosa. Tom prilikom rešenje mu nije uručeno iz bezbednosnih razloga, s obzirom da je dužnost obavljao na teritoriji KiM. Prvih šest meseci platu je primao na ruke u Kraljevu, a nakon toga preko tekućeg računa u „Komercijalnoj banci“. Nakon juna 2013. godine, tužena mu je obustavila isplatu plate, kao i naknade tzv. „kosovskog dodatka“ bez ikakve odluke, a nije mu dostavljeno ni rešenje o prestanku radnog odnosa iako je bio odjavljen sa osiguranja kod Fonda PIO sa 31.05.2013. godine. Radno mesto mu je bilo u Zvečanu u severnom delu u nekadašnjoj zgradi MUP-a, a posle toga u zgradi Kosovske policijske službe. Dosuđeni iznosi predstavljaju iznose plate i naknade za „kosovski dodatak“ koje bi tužilac ostvario u periodu od juna 2013. godine zaključno sa oktobrom 2022. godine, a visina je utvrđena na osnovu rezultata veštačenja od strane veštaka ekonomsko-finansijske struke, na koje tužena nije imala primedbe.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je tužilac u utuženom periodu i dalje bio radno angažovan kod tužene i obavljao faktički rad, da mu radni odnos kod tužene nije prestao na zakonom propisan način (jer tužena nije dokazala da je donela odluku o prestanku radnog odnosa tužioca), te da je nezakonito postupanje tužene u spornom periodu osnov odgovornosti za štetu koju tužilac trpi u visini izgubljene zarade i neisplaćene novčane naknade „kosovskog dodatka“.
Suprotno navedenim razlozima, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev, smatrajući da tužiocu navedene naknade ne pripadaju jer u toku postupka nije dokazao da je nastavio rad kod tužene i nakon juna 2013. godine, odnosno da je obavljao faktički rad za tuženu u spornom periodu. Prema stavu drugostepenog suda navode o faktičkom radu tužioca u utuženom periodu (u čemu se sastojao takav rad, kome je podnosio izveštaj o radu i slično), ne sadrži ni iskaz tužioca dat prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, niti je na tu okolnost on predložio saslušanje svedoka, a što tužbeni zahtev čini neosnovanim.
Po oceni Vrhovnog suda, osnovano se revizijom tužioca ukazuje da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Naime, pred prvostepenim sudom je sproveden dokazni postupak i zaključak da je tužilac u spornom periodu nastavio da obavlja faktički rad, za potrebe tužene, prvostepeni sud je izveo ocenom izvedenih dokaza, prihvatajući iskaz tužioca saslušanog u svojstvu stranke kao saglasan sa ostalim izvedenim dokazima. Tužilac se u iskazu izjašnjavao o vrsti poslova koje je obavljao i licima (nadređenim) kojima je dostavljao izveštaje. Međutim, drugostepeni sud je svoju odluku, zasnovao na drugačijoj oceni izvedenih dokaza i primeni pravila o teretu dokazivanja, zbog čega je preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtev.
Na taj način, donošenjem pobijane presude, drugostepeni sud je ocenio izvedene dokaze i utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud i to bez otvaranja rasprave čime je učinio bitnu povredu postupka iz člana 374. stav 1. u vezi članova 394. stav 4. i 383. stav 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.
Iz izloženog, primenom člana 415. stav 1. ZPP, drugostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi tužene. Ukinuta je i odluka o troškovima jer zavisi od konačnog ishoda spora.
U ponovnom postupku, drugostepeni sud će otkloniti učinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rešenjem, i doneti pravilnu i zakonitu odluku.
Predsednik veća – sudija
Dragana Marinković, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
