
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev1 4/2026
25.03.2026. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Komnenić, predsednika veća, dr Ilije Zindovića i Marije Terzić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Milić Milić, advokat iz ..., protiv tuženog DZ iz Novog Kneževca, čiji je punomoćnik Jovan Miščević, advokat iz ..., radi poništaja rešenja, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3810/19 od 11.03.2020. godine, u sednici održanoj 25.03.2026. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3810/19 od 11.03.2020. godine.
ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Kikindi, Sudska jedinica u Novom Kneževcu P1 14/2019 od 17.09.2019. godine, stavom prvim izreke, odlučeno je da se tužbeni zahtev delimično usvaja. Stavom drugim izreke, poništeno je rešenje direktora tuženog br. .. od 22.11.2018. godine i odluka Upravnog odbora tuženog br. .. od 06.12.2018. godine, kao nezakonita. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva kojim je tužilja tražila da sud tuženog obaveže da joj omogući ostvarivanje prava na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, a da u protivnom presuda tužilje predstavlja pravni osnov za ostvarivanje svih prava prema tuženom po osnovu rada i radnog odnosa. Stavom četvrtim izreke, tuženi je obavezan da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 52.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude pa do isplate.
Apelacioni sud u Novom Sadu je, presudom Gž1 3810/19 od 11.03.2020. godine, stavom prvim izreke, preinačio presudu Osnovnog suda u Kikindi, Sudska jedinica u Novom Kneževcu P1 14/2019 od 17.09.2019. godine, tako što je odbio tužbeni zahtev tužilje da se poništi rešenje direktora tuženog br. .. od 22.11.2018. godine i odluka Upravnog odbora tuženog br. .. od 06.12.2018. godine, kao nezakoniti da tuženi tužilji naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate. Stavom drugim izreke, tužilja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 33.000,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je izjavila blagovremenu reviziju, u smislu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku iz svih zakonskih razloga, pozivajući se na odredbu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Tuženi je dostavio odgovor na reviziju tužilje, zahtevajući naknadu troškova za sastav tog odgovora.
Vrhovni kasacioni sud je rešenjem Rev2 1636/2020 od 11.02.2021. godine, odlučio da ne dozvoli odlučivanje o posebnoj reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3810/19 od 11.03.2020. godine, pa je njenu reviziju odbacio i odbio zahtev tuženog za naknadu troškova postupka po reviziji, nalazeći da preinačenje prvostepene presude nije od uticaja na dozvoljenost revizije u smislu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/2011 ... 87/2018), pošto se tužbeni zahtev ne odnosi na zasnivanje, postojanje ili prestanak radnog odnosa u smislu odredbe člana 441. istog Zakona.
Odlukom Ustavnog suda Už 7445/2021 od 19.01.2026. godine, usvojena je ustavna žalba AA (tužilje) i utvrđeno da je stavom drugim izreke rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev2 1636/20 od 11.02.2021. godine (kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3810/19 od 11.03.2020. godine), podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok je u preostalom delu ustavna žalba odbačena, pa je poništeno rešenje Vrhovnog kasacionog suda Rev2 1636/20 od 11.02.2021. godine, u stavu drugom izreke i određeno da Vrhovni sud ponovo odluči o reviziji podnositeljke ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3810/19 od 11.03.2020. godine. Po oceni Ustavnog suda, imajući u vidu da sporovi iz radnih odnosa nisu sporovi male vrednosti, u smislu odredbe člana 469. Zakona o parničnom postupku, zaključak Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti revizije izjavljene protiv drugostepene presude kojom je preinačena prvostepena presuda u parnici u sporu iz radnog odnosa, nije utemeljen na ustavno-pravnom prihvatljivom tumačenju merodavnog procesnog zakona.
U ponovnom postupku, Vrhovni sud je ispitao drugostepenu presudu, primenom odredbe člana 408., u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11 ... 10/2023) i utvrdio da je revizija neosnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, a navodima revizije tužilje ne ukazuje se na neku drugu bitnu povredu propisanu odredbom člana 407. stav 1. tačke 2. i 3. istog Zakona.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je sa tuženim 11.05.2009. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vreme, tako što je njeno prebivalište tada bilo u Novom Kneževcu, a ona nije tražila niti ostvarila pravo na naknadu troškova dolaska na rad i odlaska sa rada. Između parničnih stranaka je 10.09.2018. godine zaključen aneks br. 4 Ugovora o radu, u kom je navedeno isto prebivalište tužilje na adresi u Novom Kneževcu. Po povratku sa specijalizacije, tokom 2018. godine, tužilja je promenila prebivalište tako što se preselila u ..., o čemu je izvestila tuženog podneskom od 16.11.2018. godine, kojim je tražila isplatu troškova za dolazak i odlazak na rad na relaciji ...-Novi Kneževac, u visini cene mesečne autobuske karte. Direktor tuženog je, pobijanim rešenjem br. .. od 22.11.2018. godine, odbio zahtev tužilje za naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u smislu odredbe člana 118. stav 3. Zakona o radu, ukazujući da je tužilja mesto stanovanja promenila nakon zaključenja ugovora o radu i da on nije saglasan sa njenim zahtevom za naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada. Odlučujući o prigovoru tužilje izjavljenom protiv tog rešenja, Upravni odbor tuženog je pobijanim rešenjem br. .. od 16.12.2018. godine, prigovor odbio, nalazeći da promena mesta stanovanja nakon zasnivanja radnog odnosa dovodi do uvećanja troškova prevoza, imajući u vidu da je ranije mesto prebivališta zaposlene bilo u sedištu poslodavca, zbog čega Upravni odbor tužene smatra da pobijanim rešenjem direktora nisu povređena prava zaposlene iz radnog odnosa, u smislu odredbe člana 118. stav 3. Zakona o radu.
Prvostepeni sud je poništio pobijana rešenja, kao nezakonita, nalazeći da su u suprotnosti sa tačkom 1. stava 1. člana 118. Zakona o radu, po kom zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz, te da bi tužilji to pravo bilo uskraćeno.
Drugostepeni sud je pobijanom presudom preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtev tužilje za poništaj rešenja direktora i Upravnog odbora tuženog, odbio, u smislu odredbe člana 118. stav 3. Zakona o radu (''Službeni glasnik RS'', br. 24/05 ... 75/14), nalazeći da, u situaciji kada tužilja u vreme zaključenja ugovora o radu nije imala niti zahtevala naknadu predmetnih troškova, koje je tražila nakon zaključenja poslednjeg aneksa ugovora o radu i preseljenju u ..., je jasno da to predstavlja uvećanje troškova koje ona prethodno nije imala. Kako tuženi nije saglasan da tužilji isplaćuje naknadu ovih troškova, po oceni drugostepenog suda, sledi da su pobijana rešenja pravilna.
Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je, preinačenjem prvostepene presude, pravilno primenio materijalno pravo.
Odredbom člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i to za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz. Stavom 3. te odredbe Zakona, propisano je da promena mesta stanovanja zaposlenog nakon zaključenja ugovora o radu ne može da utiče na uvećanje troškova prevoza koje je poslodavac dužan da naknadi zaposlenom u trenutku zaključenja ugovora o radu, bez saglasnosti poslodavca.
U konkretnom slučaju, u vreme zaključenja ugovora o radu na neodređeno vreme, između parničnih stranaka (11.05.2009. godine), kao i aneksa br. 4 tog ugovora (10.09.2018. godine), prebivalište tužilje je bilo na adresi u Novom Kneževcu, zbog čega ona nije niti tražila niti ostvarivala pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada. Predmetne troškove tužilja je tražila podneskom od 16.11.2018. godine (nakon zaključenja aneksa br. 4 ugovora o radu), navodeći da se preselila u ..., a poslodavac se sa tim nije saglasio. Pravilan je zaključak drugostepenog suda da promena mesta stanovanja nakon zaključenja ugovora o radu (zasnivanja radnog odnosa) ne utiče na uvećanje troškova prevoza koje je poslodavac dužan da naknadi zaposlenom u trenutku zaključenja ugovora o radu, bez saglasnosti poslodavca, u smislu odredbe člana 118. stav 3. Zakona o radu. To što zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz, u smislu odredbe člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, nije od uticaja na pravilnost pobijanih odluka tuženog, imajući u vidu da se zahtev gužilje, u tom smislu, ne odnosi na troškove za dolazak i odlazak sa rada u Novom Kneževcu, već se odnosi na troškove putovanja iz ... . Pošto se poslodavac nije saglasio da tužilji plaća uvećane troškove prevoza koje ona ima zbog preseljenja u ..., nakon zasnivanja radnog odnosa, sledi da je odluka drugostepenog suda pravilna, pa tužilja neosnovano u reviziji ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.
Navodi revizije tužilje o tome da se izbor mesta stanovanja za nju pojavljuje kao nužda, a ne kao njena volja, su bez uticaja na odlučivanje, imajući u vidu da to nisu činjenice koje su razmatrane u ovom postupku, niti su od uticaja na odlučivanje o zakonitosti rešenja tuženog.
Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka jer je doneta pravilnom primenom odredbe člana 153, 154. i 165. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.
Troškovi na ime angažovanja punomoćnika, advokata, za sastav odgovora na revitiju tuženom nisu bili potrebni, u smislu odredbe člana 154. Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu odredbe člana 165.stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Gordana Komnenić,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
