Rev2 3302/2025 3.5.22.4.8; 3.5.23.3.2; 3.5.23.2

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3302/2025
25.12.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Ilija Kantar, advokat iz ..., protiv tuženog „NIS“ AD Novi Sad, sa sedištem u Novom Sadu, čiji je punomoćnik Branislav Grujić, advokat iz ..., radi poništaja odluke i utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3386/24 od 21.02.2025. godine, u sednici održanoj 25.12.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3386/24 od 21.02.2025. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 5008/13 od 19.03.2024. godine, stavom prvim izreke, dozvoljeno je preinačenje tužbe kao u podnesku tužioca od 28.11.2023. godine, promenom istovetnosti zahteva tako što umesto vraćanja na rad tužilac potražuje isplatu naknade štete na ime nezakonitog otkaza ugovora o radu u visini od 18 mesečnih zarada. Stavom drugim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i utvrđena ništavost aneksa broj .. od 03.06.2013. godine zaključenog između tužioca kao zaposlenog i tuženog kao poslodavca, označenog kao Aneks broj XII ugovora o radu broj .. od 01.06.2006. godine i utvrđeno da ovaj Aneks ne proizvodi pravno dejstvo, što je tuženi dužan priznati i trpeti u roku od 8 dana od dana prijema pisanog otpravka presude. Stavom trećim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i poništeno rešenje tuženog broj .. od 11.10.2013. godine kao nezakonito. Stavom četvrtim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu umesto vraćanja na rad isplati iznos od 18 mesečnih zarada od po 52.931,52 dinara, što ukupno iznosi 952.767,36 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate. Stavom petim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca u preostalom delu preko dosuđenog iznosa od 952.767,36 dinara, a do traženog iznosa od 1.385.031,60 dinara, odnosno za iznos razlike od 432.264,24 dinara kao neosnovan. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati 518.625,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3386/24 od 21.02.2025. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena presuda Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 5008/13 od 19.03.2024. godine u stavovima drugom, trećem, četvrtom i šestom izreke.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...10/23), Vrhovni sud je ocenio da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju na kom je zasnovana pobijana odluka, tužilac je kod tuženog zasnovao radni odnos na osnovu Ugovora o radu od 01.06.2006. godine radi obavljanja poslova prodavca – kasira na benzijskoj pumpi. Tuženi je 03.06.2013. godine tužiocu uputio ponudu za zaključenje Aneska ugovora za obavljanje poslova saradnik za podršku poslovnim procesima, Služba za podršku poslovnim procesima, Direkcija poslovni centar, Funkcija za organizaciona pitanja NIS AD i sa osnovnom bruto 1 zaradom na iznos 52.932,00 dinara, u ponudi je naveden razlog zbog koga mu se nudi premeštaj na druge poslove i određen rok od 8 radnih dana u kome je tužilac dužan da se izjasni o dostavljenoj ponudi, upozoren je o posledicama neprihvatanja ponude, kao i poučen da prihvatanjem ponude zadržava pravo da aneks osporava pred nadležnim sudom, ali nije navedeno u kom roku i kom nadležnom sudu može da se obrati, kao ni koje pravno sredstvo može da iskoristi. Tužilac i tuženi su 25.06.2013. godine zaključili Aneks ugovora o radu broj .. od 03.06.2013. godine, kojim je izmenjen član 1. stav 2. i 3. Ugovora o radu tako što je Aneksom utvrđeno da će zaposleni obavljati poslove radnog mesta saradnik za podršku poslovnim procesima, Služba za podršku poslovnim procesima, Direkcija poslovni centar, Funkcija za organizaciona pitanja tuženog, kao i članu 2. stav 1. i 2, tako da je mesto rada zaposlenog ... . Opis posla, odgovornost i ovlašćenja definisani su u prilogu broj 1. navedenog Aneksa ugovora o radu, a član 6. ugovora o radu je izmenjen tako da novčani iznos osnovne mesečne bruto 1 zarade za puno radno vreme i standardni učinak i utvrđen u iznosu od 52.932,00 dinara. Aneksom je predviđeno da se primenjuje od 01.07.2013. godine. Tužilac je prihvatio da bude premešten u Službu za podršku poslovnim procesima, gde je radio na sređivanju arhivske građe koja se kamionima prevozila iz depoa. Nije imao mogućnost da pređe da radi u lizing kompaniji, preko koje je bilo potrebno da se angažuju prodavci na pumpama. Na radnom mestu na koje je raspoređen nije ništa radio, kao ni drugi zaposleni, jer nije bilo posla niti su imali sredstva za rad, zbog čega su se pismom obratili direktoru, nakon čega je održan sastanak sa generalnim direktorom na kome ih je obavestio da posla na arhiviranju građe ima za naredne tri godine, ali da će ih kompanija nakon tri meseca otpustiti, pa su ih poslali na kolektivni godišnji odmor koji su morali da iskoriste u celosti. Po povratku sa godišnjeg odmora raspoređeni su u ..., gde su radili u dve smene sa zadatkom da vrše prepakivanje stare arhivske građe, putnih izveštaja, raznih trebovanja i ostale arhive kojima je istekao rok čuvanja. Ubrzo nakon toga proglašeni su tehnološkim viškom 15.10.2013. godine, a prethodno im nije ponuđna mogućnost prekvalifikacije ili bilo koja druga pozicija u kompaniji. Nije im obrazloženo koje poslove moraju da obavljaju, niti su prošli obuku, a takođe, nije im obrazloženo zbog čega im je prestao radni odnos, već im je rečeno da je to urađeno zbog potrebe procesa kompanije. Tuženi je Odlukom od 24.07.2013. godine pokrenuo postupak utvrđivanja viška zaposlenih usled organizacionih promena, kojim je predvideo da treba ukinuti, između ostalih i radno mesto saradnika za podršku poslovnim procesima, na koje je tužilac premešten Aneksom ugovora o radu. Program rešavanja viška zaposlenih donet je 23.09.2013. godine, kojim je predviđena izmena sistematizacije poslova kod tuženog i ukidanje sistematizovanih poslova u okviru Službe za podršku poslovnim procesima, Direkcija poslovni centar, Funkcija za organizaciona pitanja, između ostalih i posao saradnika za podršku poslovnim procesima na koje radno mesto je raspoređen tužilac, a kako se ti poslovi ukidaju ne postoje okolnosti koje bi iziskivale primenu kriterijuma za utvrđivanje viška zaposlenih, kao i da zbog prirode poslova i organizacije rada kod poslodavca nema potrebe za primenom ostalih mera za zapošljavanje iz člana 155. stav 1. tačka 5. Zakona o radu, pa se ne mogu primeniti mere prekvalifikacije, dokvalifikacije i druge mere za zaposlene koji se proglašavaju viškom, zbog čega će im biti otkazani ugovori o radu u skladu sa članom 179. stav 1. tačka 9. Zakona o radu uz isplati odgovarajuće otpremnine u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom tuženog. Tuženi je tužiocu rešenjem broj ... od 11.10.2013. godine otkazao Ugovor o radu od 01.06.2006. godine sa pratećim Aneksima, sa 14 rada u radnom odnosu zbog prestanka potrebe za njegovim radom usled organizacionih promena, a radni odnos mu prestaje sa 15.10.2013. godine. U obrazloženju rešenja pored ostalog navedeno je da se u cilju sprovođenja organizacionih promena kod tuženog menja Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova kod tuženog i ukidaju se određeni sistematizovani poslovi u okviru Službe za podršku poslovnim procesima, Direkcija poslovni centar, Fukcija za organizaciona pitanja, a izmenom i dopunom Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova kod tuženog od 01.10.2013. godine ukinuti su poslovi koje zaposleni obavlja, te kako na zaposlenog nije mogla biti primenjena neka od mera zapošljavanja predviđena članom 155. stav 1. tačka 5. Zakona o radu u skladu sa tačkom VIII Programa rešavanja viška zaposlenih usled navedenih organizacionih promena kod poslodavca, prestala je potreba za radom tužioca. Tuženi je na sajtu objavio više ponuda za zaposlenje na radnom mestu prodavac – kasir, sa rokom konkursa od 25.03.2013. godine i točilac goriva sa rokom konkursa od 25.03.2013. godine. Tužilac je bio prijavljen na osiguranje kod Fonda PIO od 30.06.1994. godine, a kod tuženog je radio u periodu od 10.05.2000. godine do 15.10.2013. godine, odnosno 13 godina 5 meseci i 5 dana, a na dan donošenja rešenja o otkazu ugovora o radu bio je star 40 godina i imao je obavezu izdržavanja dva maloletna deteta, sina BB koji je bio u uzrastu 10 godina i ćerke VV koja je bila u uzrastu 7 godina, kao i supruge GG koja je bila nezaposlena. U vreme donošenja prvostepene presude tužilac je star 51 godinu i ima obavezu izdržavanja maloletne ćerke VV stare 17 godina koja je redovan učenik 3 razreda ... škole Beogradu školskoj 2003/2004 godini, kao i punoletnog sina BB koji je star 24 godine i redovan student 2 godine Visoke škole strukovnih studija za ... na studijskom programu ... za 2003/2004 godinu.

Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je rešenje o otkazu ugovora o radu tužiocu nezakonito, s ozbirom na to da je poslodavac premeštajem tužioca u službu i na poslove za koje je već u julu mesecu 2013. godine isplanirao da ih ukine, zloupotrebio ovlašćenja u cilju izbegavanja procedure utvrđivanja viška zaposlenih i otkaza ugovora o radu po odredbama Zakona o radu, pa kako je utvrđeno da je ništav Aneks ugovora o radu kojim je tužilac raspoređen na poslove saradnika za podršku procesima rada, to je nezakonito rešenje o prestanku radnog odnosa, jer tužiocu nije mogao prestati radni odnos usled ukidanja poslova na koje je bio raspoređen ništavim aneksom ugovora o radu, zbog čega je odlučio kao u stavovima drugom i trećem izreke pobijane presude. Po mišljenju prvostepenog suda, tužiocu pripada pravo na naknadu štete umesto vraćanja na rad u smislu člana 191. stav 4. Zakona o radu, čiju visinu je sud odmerio prema kriterijumima za odmeravanja iznosa naknade štete i dužine radnog staža tužioca, njegovih godina života i broja izdržavanih članova porodice, pa je, stavom četvrtim izreke pobijane presude obavezao tuženog da tužiocu umesto vraćanja na rad isplati iznos od 18 mesečnih zarada od po 52.931,52 dinara, koliko je iznosila zarada tužioca u mesecu koji je prethodio otkazu, što ukupno iznosi 952.767,36 dinara, dok je u preostalom delu do traženog iznosa od 1.385.031,60 dinara tužbeni zahtev tužioca odbio kao neosnovan stavom petim izreke pobijane presude.

Drugostepeni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda, odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu.

Po oceni Vrhovnog suda drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu presudu i utvrdio ništavost osporenih aneksa i poništio kao nezakonito rešenja o otkazu ugovora o radu.

Neosnovani su navodi revidenta da su nižestepeni sudovi pogrešno ocenili blagovremenost tužbe. Tužilac je kumulativno postavio zahteve za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu i za utvrđivanje ništavosti aneksa ugovora o radu. Odluka o zakonitosti aneksa ugovora o radu je prethodno pitanje za odluku o zahtevu tužioca za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu. U pogledu ocene blagovremenosti tužbe za utvrđivanje ništavosti aneksa ugovora o radu, ne primenjuje se rok od 90 dana propisan članom 195. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05) već odredba člana 11. Zakona o radu kojom je izričito propisano pravo da se zahteva utvrđenje ništavosti odredaba ugovora o radu, pa i aneksa ugovora o radu, ne zastareva. Stoga su neosnovani revizijski navodi da je došlo do prekluzije za podnošenje tužbe sa ovakvim zahtevom.

Prema članu 171. stav 1. tačka 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05, 54/09 i 32/13) poslodavac može zaposlenom da ponudi izmenu ugovorenih uslova rada (aneks ugovora) radi premeštaja na drugi odgovarajući posao zbog potreba procesa i organizacije rada, dok prema članu 172. stav 1. istog zakona uz ponudu za zaključivanje aneksa ugovora poslodavac je dužan da zaposlenom u pismenom obliku dostavi i razloge za ponudu, rok u kome zaposleni treba da se izjasni o ponudi i pravne posledice koje mogu da nastanu odbijanjem ponude. Članom 179. tačka 9. Zakona o radu propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla.

Prema ponudi za zaključenje aneksa ugovora o radu, koji je prethodio donošenju rešenja o otkazu ugovora o radu tužioca, razlog ponude je „potreba procesa i organizacije rada“, a tužiocu je ostavljen rok od 8 dana da se izjasni na ponudu i upozoren da mu može prestati radni odnos ukoliko ne zaključi ponuđeni aneks. Ovako sastavljena ponuda ne sadrži stvarne razloge za ponudu. Upotreba izraza „potreba procesa i organizacije rada“ je uopštena jer ne daje osnov o pouzdanom zaključivanju o kakvoj organizaciji i procesu je reč, pošto ne sadrži dovoljno precizno obrazloženje (konkretno navođenje činjenica iz kojih proizlazi potreba procesa i organizacije rada, kao i činjenice koje opravdavaju premeštanje). Pored toga što nedostaje osnovni element za zaključivanje aneksa, aneks je nedozvoljen i sa razloga jer je njegovim zaključenjem izvršeno raspoređivanje na radno mesto koje je zatim ubrzo predloženo za ukidanje i ukinuto, što predstavlja zloupotrebu prava poslodavca koju su nižestepeni sudovi pravilno sankcionisali.

Pošto je utvrđeno da su aneksi ugovora o radu ništavi, nezakonita je osporena odluka o otkazu ugovora o radu doneta pozivom na član 179. tačka 9. Zakona o radu, a zbog ukidanja Službe u kojoj je tužilac raspoređen na rad nezakonitim aneksima ugovora o radu.

Nasuprot navodima revizije pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su zaključili da tužiocu pripada pravo na naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora umesto vraćanja na rad, u visini 18 neto zarada koje bi tužilac ostvario da je nastavio da radi kod tuženog shodno odredbi člana 191.stav 4. Zakona o radu.

S obzirom na izneto, drugostepeni sud je pobijanu odluku doneo pravilnom primenom materijalnog prava, pa su navodi revizije neosnovani.

Iz navedenih razloga, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao izreci.

Predsednik veća – sudija

Mirjana Andrijašević, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković