Rev2 1265/2023 3.19.1.26.1.3; 3.19.1.26.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1265/2023
10.04.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević, Nadežde Vidić, Mirjane Andrijašević i dr Ilije Zindovića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., Opština Štrpce, čiji je punomoćnik Miloš Kukureković, advokat iz ..., protiv tužene Opštine Štrpce, čiji je punomoćnik Dragan Veljković, advokat iz ..., radi isplate razlike zarade, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 5349/2022 od 15.12.2022. godine, u sednici veća održanoj 10.04.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 5349/2022 od 15.12.2022. godine.

UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1 5349/2022 od 15.12.2022. godine i presuda Osnovnog suda u Leskovcu P1 303/20 od 05.10.2022. godine i predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Leskovcu P1 303/20 od 05.10.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Osnovnog suda u Leskovcu za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tužene. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tužena da tužiocu na ime naknade štete u visini razlike između minimalne zarade i isplaćene zarade, za vremenski period od 01.04.2017. godine do 31.12.2019. godine, isplati 44.663,40 dinara u to u pojedinačnim novčanim iznosima i sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos kao u njegovom sadržaju. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se tužena obaveže da tužiocu isplati na ime naknade štete u visini razlike između dodatka na zaradu u skladu sa Zaključkom Vlade Republike Srbije 05 broj 120-335/2007-14 od 25.12.2008. godine, obračunatog na zaradu u visini minimalne zarade i isplaćenog dodatka na zaradu u skladu sa Zaključkom Vlade Republike Srbije 05 broj 120-335/2007-14 od 25.12.2008. godine, za vremenski period od 01.04.2017. godine do 31.12.2019. godine isplati tužiocu 21.310,19 dinara i to u pojedinačnim novčanim iznosima i sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos kao u njegovom sadržaju. Stavom četvrtim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu za naknadu štete zbog neisplaćenih troškova za dolazak i odlazak sa rada za period 01.01.2016. godine do 01.01.2020. godine. Stavom petim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj na ime troškova parničnog postupka plati 27.000,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 5349/2022 od 15.12.2022. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca, potvrđena prvostepena presuda i odbijen zahtev tužene za naknadu troškova postupka po žalbi.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Tužena je podnela odgovor na reviziju.

Po oceni Vrhovnog suda ispunjeni su uslovi iz člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/2011…10/2023, u daljem tekstu: ZPP) za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj, radi ujednačavanja sudske prakse, jer je Vrhovni sud u više odluka izrazio stav o pravu zaposlenih kod tužene na isplatu razlike između pripadajuće minimalne i isplaćene zarade i u visini razlike između pripadajućeg i isplaćenog dodatka na zaradu prema Zaključku Vlade RS od 25.12.2008. godine, koji se razlikuje od stava izraženog u pobijanoj presudi, zbog čega je primenom člana 404. ZPP odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pobijanu presudu, u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da je revizija tužioca osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu na neodređeno vreme kod tužene opštine. Rešenjem tužene od 01.05.2006. godine, tužilac je raspoređen na poslove radnog mesta „...“ sa zvanjem „viši referent“, dok je novim rešenjem od istog datuma određen koeficijent za obračun i isplatu plate od 8,30, uvećan za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža. Rešenjem tužene broj ... od 12.11.2019. godine tužilac je raspoređen na poslove „...“ u Odeljenju za zaštitu od elementarnih i drugih većih nepogoda. U spornom periodu tužilac je obavljao faktički rad kod tužene, a obračun plate od strane tužene vršen je u skladu sa donetim pojedinačnim aktom i sa uvećanjem od 50% primenom Zaključka Vlade RS od 25.12.2008. godine po osnovu radnog angažovanja zaposlenog na KiM. Na osnovu nalaza i mišljenja veštaka utvrđena je visina tražene razlike zarade i dodatka na zaradu prema Zaključku, s tim da je prema podacima o visini minimalne zarade sa minulim radom i osnovne zarade koja je obračunata i isplaćena tužiocu sa minulim radom i uvećanjem od 50% na ime tzv. kosovskog dodatka, utvrđena negativna razlika, odnosno plata koju je tužilac primao veća je u odnosu na minimalnu zaradu u ukupnom iznosu od 364.556,46 dinara za isti period.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su ocenili neosnovanim tužbeni zahtev, jer je isplaćena zarada tužioca, sa minulim radom i uvećanjem od 50% na ime tzv. “kosovskog dodatka” po osnovu Zaključka Vlade pravilno obračunata i isplaćena u višem iznosu u odnosu na obračunatu minimalnu zaradu, sa uvećanjem po osnovu minulog rada.

Vrhovni sud nalazi da je zbog pogrešne primene materijalnog prava u pobijanoj presudi činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Članom 5. stav 2. Zakona o platama službenika i nameštenika u organima autonomne pokrajine i lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“ br.113/17 i 86/19), propisano je pravo na isplatu minimalne zarade. Pored toga, tužiocu u skladu sa Zaključkom Vlade Republike Srbije broj 120-335/2007-14 od 25.12.2008. godine i Zakonom o budžetu, pripada i pravo na uvećanje zarade u visini od 50% mesečno na ime tzv. „kosovskog dodatka“. To znači da tužilac ima pravo na isplatu plate u visini minimalne zarade i uvećanja od 50% obračunato na taj iznos. Stoga, to što isplaćena ukupna plata tužiocu sa tzv. „kosovskim dodatkom“ u spornom periodu je viša od minimalne zarade, nije razlog za odbijanje njegovog tužbenog zahteva, imajući u vidu da tužiocu pripada pravo na uvećanje zarade od 50% mesečno na ime tzv. „kosovskog dodatka“.

S obzirom na to da zbog pogrešne primene materijalnog prava, nije cenjen nalaz i mišljenje sudskog veštaka, i s tim u vezi nije utvrđeno činjenično stanje u pogledu visine štete koju je tužilac pretrpeo na ime razlike između pripadajuće minimalne i isplaćene zarade i na ime razlike između pripadajućeg i isplaćenog dodatka na zaradu prema Zaključku Vlade RS 05 broj 120-335/2007-14 od 25.12.2008. godine, to su odluke nižestepenih sudova ukinute, a ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer zavisi od njegovog ishoda u smislu člana 163. stav 4. ZPP.

U ponovnom postupku potrebno je da prvostepeni sud činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdi, tako što će da postupi po primedbama iz ovog rešenja, kako bi imao mogućnost da, pravilnom primenom materijalnog prava, o tužbenom zahtevu tužioca donese novu odluku.

Predsednik veća - sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković