Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužilac je dao odgovor na reviziju.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, u smislu odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20 i 10/23 – drugi zakon) – u daljem tekstu: ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija tužene nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 407. stav 1. ZPP, zbog kojih se revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen kod tužene na radnom mestu ..., u periodu od 05.12.1984. godine do 31.12.2019. godine, kada mu je radni odnos prestao na osnovu sporazuma od 06.12.2019. godine. Na navedenom radnom mestu staž osiguranja se računa sa uvećanim trajanjem 12/14. Privremenim rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje od 03.11.2020. godine, tužiocu je utvrđeno pravo na prevremenu starosnu penziju počev od 31.12.2019. godine. Rešenje je oglašeno privremenim, jer nema dokaza o uplati doprinosa za PIO za beneficirani radni staž za period od 01.01.2016. godine do 31.17.2017. godine i do kompletiranja podataka za beneficirani staž za 2013, 2014, 2015. i 2018. godinu, čija uplata je predmet tužbenog zaheva. Iz nalaza i mišljenja veštaka ekonomske struke i iz dopunskog nalaza i mišljenja, utvrđeno je da za utuženi period za tužioca nije upisan beneficirani radni staž, već da je isti uplaćen drugom licu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtev tužioca za uplatu doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, za beneficirani radni staž u utuženom periodu, na teret tužioca kao zaposlenog i na teret tužene kao poslodavca, nadležnom republičkom organu, osnovan, te je odlučio kao u izreci presude od 14.12.2023. godine.

Drugostepeni sud je ocenio da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo kada je tužiocu dosudio doprinose u nominalno izraženim iznosima obračunatim po stopama i osnovicama koje važe na dan veštačenja, sa zakonskom zateznom kamatom na svako pojedinačno potraživanje od dospelosti do isplate, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio. Uplata doprinosa za obavezno socijalno osiguranje je zakonska obaveza poslodavca koja se ni u kom slučaju ne može preneti na zaposlenog. Poslodavac je dužan da doprinose obračuna i uplati istovremeno sa isplatom zarade, razlike zarade ili ugovorene naknade za privremene i povremene poslove, po propisima koji važe u momentu isplate tih primanja. Stoga su doprinosi koje je poslodavac u obavezi da obračuna i uplati u svoje ime, a u korist zaposlenog, sastavni deo zarade i moraju se istovremeno uplatiti kad i zarada, odnosno naknada zarade.

Imajući u vidu navedeno, po stanovištu drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud ocenio da je obaveza poslodavca da u korist tužioca uplati pripadajuće doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje na ime radnog staža sa uvećanim trajanjem, sa koeficijentom uvećanja 12/14, na utvrđenu osnovicu minimalne zarade, jer je na njegovoj strani obaveza uplate i doprinosa. Međutim, obračun pripadajućih doprinosa treba izvršiti po stopi i osnovici koja važi na dan uplate doprinosa, a ne, kako to pogrešno prvostepeni sud nalazi, po stopi i osnovici koja važi na dan veštačenja, te nema osnova ni na obavezivanje tuženog na uplatu doprinosa u tačno označenim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom.

Po oceni Vrhovnog suda, stanovište drugostepenog suda je pravilno.

Prema odredbi člana 1. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje ("Službeni glasnik RS", br. 84/2004 … 44/2021) tim zakonom uređuju se doprinosi za obavezno socijalno osiguranje (u daljem tekstu: doprinosi), obveznici doprinosa, osnovice doprinosa, stope doprinosa, način obračunavanja i plaćanja doprinosa, kao i druga pitanja od značaja za utvrđivanje i plaćanje doprinosa, a prema članu 2. navedenog zakona, doprinosima se obezbeđuju sredstva za finansiranje obaveznog socijalnog osiguranja, između ostalog i penzijskog i invalidskog osiguranja.

Odredbom člana 10. stav 1. istog zakona, poslodavac je obveznik dodatnog doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za staž osiguranja koji se zaposlenom računa sa uvećanim trajanjem, u skladu sa zakonom, dok je prema članu 13. stav 1. Zakona propisano da je osnovica doprinosa za zaposlene i za poslodavce zarada, odnosno plata i naknada zarade, odnosno plate u skladu sa zakonom koji uređuje radne odnose, opštim aktom i ugovorom o radu, odnosno rešenjem nadležnog organa (u daljem tekstu: zarada).

Prema odredbi člana 51. stav 1. istog zakona, obveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa iz osnovice i na osnovicu za zaposlene, izabrana, imenovana i postavljena lica i lica koja obavljaju privremene i povremene poslove je poslodavac.

Imajući u vidu napred navedeno, po oceni Vrhovnog suda, kako je, u konkretnom slučaju, tužena kao poslodavac propustila da za tužioca uplati doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje na ime radnog staža sa uvećanim trajanjem sa koeficijentom uvećanja 12/14, pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da je u obavezi da za tužioca iste obračuna i uplati nadležnom republičkom organu na način kako je to o utvrđeno pobijanom presudom drugostepenog suda.

Navodi revizije tužene u pretežnom delu odnose se na sprovedeni dokazni postupak i ocenu dokaza te upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Takvi navodi nisu posebno razmatrani budući da u smislu člana 407. stav 2. ZPP ne predstavljaju dozvoljen revizijski razlog. Istovremeno istima se ne dovodi u sumnju pravilnost presuđenja i pravilna primena materijalnog prava.

Sa iznetih razloga, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Kako je revizija tužene odbijena, odbijen je i njen zahtev za naknadu troškova revizijskog postupka, pa je na osnovu člana 153. i člana 154. stav 2. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Kako troškovi sastava odgovora na reviziju ne predstavljaju troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, Vrhovni sud je na osnovu člana 153. i člana 154. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća – sudija

Željko Škorić, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković