Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa pozivom na odredbu člana 404. ZPP.

Odlučujući o dozvoljenosti revizije u smislu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11... 18/20), Vrhovni sud je ocenio da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji tužene radi ujednačavanja sudske prakse, pa je na osnovu člana 404. stav 2. tog zakona odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP Vrhovni sud je utvrdio da je revizija tužene osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je 24.08.2009. godine, kao korisnik kredita zaključio sa tuženom ugovor o dinarskom keš kreditu, kojim mu je odobren kredit od 225.000,00 dinara. U članu 4. tačka 4.1 ugovora predviđeno je da će banka naplatiti klijentu, a klijent ovim preuzima obavezu da bansi plati jednokratnu naknadu za obradu kredita koja se obračunava u odnosu na ukupan iznos kredita na dan povlačenja sredstava u iznosu od 2% od ukupnog iznosa kredita, minimum 1.600,00 dinara. U obrascu osnovni podaci o kreditu od 24.08.2009. godine (koji je tužilac svojeručno potpisao), u tački 6. ukupan iznos drugih troškova koje klijent treba da plati u toku odobravanja i realizacije ugovora o kreditu – u dinarima, apsolutni iznos navedeno je 8.712,19 dinara. Navedenu naknadu u iznosu od 4.500,00 dinara tužena je naplatila od tužioca.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev, zaključujući da je predmetna odredba ugovora ništava jer tužena u smislu pravila o tertu dokazivanja nije dokazala da je u predugovornoj fazi tužilac upoznat sa vrstom i visinom troškova kredita, odnosno da mu je dostavila ponudu koja bi sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita. Zato je u obavezi da tužiocu vrati naplaćeno sa zakonskom zateznom kamatom u smislu članova 104. stav 1, 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima.

Po oceni Vrhovnog suda stanovište nižestepenih sudova zasnovano je na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Prema članu 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) ugovor je ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i to ako cilj povređenog pravila i zakon ne upućuju na nešto drugo i na ništavost se po članu 109. pazi po službenoj dužnosti. Po članu 1065. navedenog zakona, ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ugovor o kreditu se zaključuje u pismenoj formi što znači da se u pisanom tekstu ugovora mora utvrditi iznos kreditnih sredstava, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita (član 1066. navedenog zakona).

Pravo banke da obračunava troškove i naknade bankarskih usluga povodom zaključenog ugovora o kreditu proizilazi iz člana 43. Zakona o bankama, kojim je propisana mogućnost jedinstvenog načina obračuna i objavljivanja troškova, kamata i naknada bankarskih usluga i to naročito po osnovu depozitnih i kreditnih poslova. Ovo pravo banke je regulisano i podzakonskim aktima – Odlukom o jedinstvenom načinu obračuna i objavljivanja efektivne kamatne stope na depozite i kredite („Službeni glasnik RS“ broj 57/06 koja se primenjuje od 01.10.2006. godine) i koja je važila u vreme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Ovom Odlukom se propisuje jedinstveni način obračuna i objavljivanja troškova, kamata i naknada bankarskih usluga i to naročito na osnovu kreditnih poslova, kao i bliži uslovi i način obaveštavanja klijenata banke (tačka 1. stav 1). Na osnovu odredaba tačke 5. ove Odluke može se zaključiti da ponuda banke koja se odnosi na kredite treba da jasno i nedvosmisleno sadrži sledeće podatke: podatke koji se uključuju u obračun efektivne kamatne stope (stav 1. pod 1) kao i podatke koji se ne uključuju u obračun efektivne kamatne stope (stav 1. pod 2). Navedeni podaci treba da budu utvrđeni i iskazani u ponudi tako da klijenta nijednog trenutka ne dovedu u zabludu što se tiče bilo kog elementa tih podataka (tačka 5. stav 2) i dostavljeni klijentu na način propisan uputstvom iz tačke 11. ove odluke. (tačka 5. stav 3.). Pored toga po odredbi tačke 7. stav 2. navedene Odluke, pri zaključivanju ugovora o kreditu banka uz ugovor uručuje klijentu jedan primerak plana otplate kredita, kao i pregled bitnih elemenata tog kredita koji sadrži podatke koji se uključuju u obračun efektivne kamatne stope, kao i one koji se ne uključuju u taj obračun. Po članu 7. stav 1. Uputstva za primenu Odluke o jedinstvenom načinu obračuna i objavljivanja efektivne kamatne stope na depozite i kredita („Službeni glasnik RS“, br. 57/06 i 88/06), predviđeno je da se pregled osnovnih podataka o kreditu banaka izrađuje na obrascu, u dva primerka, od kojih jedan uručuje klijentu a drugi zadržava u svojoj dokumentaciji. Ovaj obrazac je, kao Prilog 1, odštampan uz ovo uputstvo i njegov je sastavni deo. Podaci koji se uključuju u obračun efektivne kamatne stope su: iznos kredita, period otplate, nominalna kamatna stopa, efektivna kamatna stopa, ukupan iznos kamate koja se plaća u toku korišćenja kredita, ukupan iznos naknada i drugih troškova koje klijent treba da plati u toku odobravanja i korišćenja kredita i iznos otplatne rate (tačka 7. stav 2. Odluke).

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, tužilac je 24.08.2009. godine, kao korisnik kredita zaključio sa tuženom ugovor o dinarskom keš kreditu. U obrascu osnovni podaci o kreditu od 24.08.2009. godine (koji je tužilac svojeručno potpisao) iskazani su troškovi od 8.712,19 dinara, kao podatak o ukupan iznos drugih troškova koje klijent treba da plati u toku korišćenja kredita – u dinarima, a koji se uključuju u obračun efektivne kamatne stope, to suprotno stanovištu nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju nije izostalo jasno i potpuno obaveštvanje korisnika kredita pre zaključenja ugovora u skladu sa Odlukom o jedinstvenom načinu obračuna i objavljivanja efektivne kamatne stope na depozite i kredite („Službeni glasnik RS“ broj 57/06). Kako je tužilac, sadržinom navedene ponude u predugovornoj fazi, obavešten o vrsti i visini naknada koje padaju na njegov teret, nema osnova za zaključak o ništavosti predmetne odredbe ugovora. Navedena naknada za bankarsku uslugu (troškovi obrade kredita) u naplaćenom iznosu odgovara ugovornoj odredbi (član 4. tačka 4.1 ugovora od 24.08.2009. godine) kojom je ugovoreno da će banka naplatiti klijentu, a klijent ovim preuzima obavezu da bansi plati jednokratnu naknadu za obradu kredita koja se obračunava u odnosu na ukupan iznos kredita na dan povlačenja sredstava u iznosu od 2% od ukupnog iznosa kredita, minimum 1.600,00 dinara. Ugovornim ustanovljenjem iznosa dugovanih troškova kredita u procentualnom iznosu, tužiocu je na jasan i nedvosmislen način predočena njegova obaveza po tom osnovu. Ugovaranje naknada za bankarsku uslugu (troškovi obrade kredita) i njihove naplate kroz zadržavanje istih od iznosa glavnice odobrenog kredita nije zakonom zabranjeno. Kako je od strane tužioca potpisan predmetni ugovor i osnovni podaci o kreditu od 24.08.2009. godine, te da su u ugovoru i osnovnim podacima o kreditu jasno iskazani navedeni troškovi, to se ne može stati na stanovište da mu je bilo nepoznato koje troškove mora da snosi u vezi sa zaključenim ugovorom o kreditu. Imajući u vidu da je tužilac svojim potpisom na navedenim dokumentima potvrdio prijem istih, u kojima je tužena banka prikazala obavezu tužioca po osnovu troškova koje je dužan da plati prilikom realizacije kreditnog zahteva, to je tužena banka postupala u skladu sa tada važećim zakonskim i podzakonskim aktima. Stoga, pravna valjanost sporne ugovorne odredbe nije upitna sa stanovišta iznete tvrdnje nižestepenih sudova da tužena nije dokaza da je tužioca u predugovornoj fazi upoznala sa obavezom plaćanja predmetnih troškova obrade kredita u predugovornoj fazi. Iz iznetih razloga po oceni Vrhovnog suda, činjenica da je tužilja osporila ponudu zato što je dostavljena u fotokopiji, nema uticaja.

Sledom navedenog predmetna ugovorna odredba nije protivna osnovnim načelima obligacionog prava, niti osnovnim načelima zaštite korisnika finansijskih usluga. Iskazivanjem u ponudi – osnovni podaci o kreditu i u ugovoru naknade za bankarsku uslugu (izraženi u procentualnom iznosu u ugovoru i u apsolutnom novčanom iznosu u ponudi) zadovoljava se i uslov određenosti ugovorne obaveze (vrsta i visina/fiksna ili promenljiva) u smislu člana 50. ZOO. Kako predmetna ugovorna odredba nije ništava, tužilac neosnovano potražuje naplaćeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na osnovu članova 104. stav 1, 210. i 214. ZOO.

Kako su preinačene nižestepene presude i odbijen tužbeni zahtev, povodom revizije tužene, to su preinačene nižestepene presude i u pogledu odluke o troškovima, tako što je odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova postupka.

Na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavovima drugom i trećem izreke.

Tužena je uspela u postupku po reviziji pa joj na osnovu članova 153. stav 1, 154. stav 2. i 163. stav 2. ZPP pripadaju opredeljeni troškovi celog postupka, koji obuhvataju troškove na ime: sastava obrazloženog podneska od strane advokata 6.000,00 dinara i pristupa na dva održana ročišta po 7.500,00 dinara i jedno neodržano ročište 4.500,00 dinara, sastava žalbe 12.000,00 dinara i revizije 18.000,00 dinara, prema Advokatskoj tarifi važećoj u vreme preduzimanja procesnih radnji, kao i na ime sudskih taksi za: reviziju 3.800,00 dinara i revizijsku odluku 5.700,00 dinara odmereno prema tarifnom broju 1. i 2. taksene tarife Zakona o sudskim taksama, dok trošak sudskih taksi za žalbu i odluku po žalbi nije priznat jer zahtev nije opredeljen u smislu člana 163. stav 2. ZPP. Uvećanje od 20% na ime PDV-a tuženoj nije priznato jer punomoćnik tužene nije pružio dokaz – račun o izvršenim uslugama.

Na osnovu člana 165. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća – sudija

Mirjana Andrijašević, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković