Rev2 2519/2023 3.5.22.4; 3.5.22.5.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 2519/2023
03.06.2026. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević i Nadežde Vidić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupaju Tanja Toša Dimić i Saša Dimić, advokati iz ..., protiv tuženog Društva za trgovinu, proizvodnju i usluge ,,Skroz“ DOO Velika Reka, čiji je punomoćnik Maja Ružić, advokat iz ..., radi poništaja rešenja, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4046/22 od 14.02.2023. godine, u sednici održanoj 03.06.2026. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4046/22 od 14.02.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Loznici P1 75/20 od 07.07.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i poništeno, kao nezakonito, rešenje o otkazu ugovora o radu od 05.02.2018. godine, kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu zbog samovoljnog napuštanja radnog mesta, pa je naloženo tuženom da tužioca vrati na posao. Stavom drugim izreke, odbačena je tužba (pogrešno tužbeni zahtev) u delu kojim je tražio da tuženi rasporedi tužioca na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 267.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude pa do isplate, dok je zahtev tužioca preko dosuđenog pa do traženog iznosa od 283.500,00 dinara odbijen. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tuženog da se tužilac obaveže da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 297.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude pa do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4046/22 od 14.02.2023. godine, odbijena je žalba tuženog a prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem delu (stav 1. i usvajajući deo stava 3. izreke) i u delu kojim je odbijen zahtev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka (stav 4. izreke).

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju iz svih zakonom propisanih razloga.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...10/23), i utvrdio da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je na osnovu ugovora o radu broj ../16 od 01.10.2016. godine, zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vreme. Rešenjem tuženog broj ../2018 tužiocu je otkazan ugovor o radu od 01.10.2016. godine, zbog neposedovanja potrebnih znanja i sposobnosti, s tim što je tužiocu radni odnos prestao rešenjem, koje je naslovljeno kao rešenje o raskidu ugovora o radu radi samovoljnog napuštanja radnog mesta, bez delovodnog broja, a kojim je utvrđeno da je tužiocu, radni odnos prestao po dva osnova, zbog povrede radne discipline učinjene samovoljnim napuštanjem radnog mesta 05.02.2018. godine i zbog toga što je smatrao da mu je tužilac otkazao ugovor o radu.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su, pozivajući se na odredbe Zakona o radu, delimično usvojili tužbeni zahtev zaključujući da je predmetno rešenje nezakonito, jer tužilac nije otkazao poslodavcu ugovor o radu, u skladu s odredbom člana 178. stav 2. Zakona o radu, odnosno to nije učinio u pisanom obliku. Pored toga, tužiocu nije dostavljeno upozorenje za postojanje razloga o otkazu ugovora o radu, zbog čega je tuženi postupio suprotno članu 180. stav 1. Zakona o radu.

Po oceni Vrhovnog suda, suprotno navodima revizije tuženog, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo, kada je potvrdio prvostepenu u delu kojim je usvojen zahtev tužioca, poništena odluka tuženog od 05.02.2018. godine i obavezan tuženi da tužioca vrati na rad.

Članom 179. stav 3 tačka 2) Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 24/05...113/17), propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako ne poštuje radnu disciplinu propisanu aktom poslodavca, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može da nastavi rad kod poslodavca. Članom 180. stav 1. istog zakona, propisano je da je poslodavac dužan da pre otkaza ugovora o radu u slučaju iz člana 179. st. 2. i 3. ovog zakona, zaposlenog pisanim putem upozori na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje osam dana od dana dostavljanja upozorenja da se izjasni na navode iz upozorenja. Članom 193. stav 1. istog zakona, propisano je da se zaposlenom u pisanom obliku dostavlja rešenje o ostvarivanju prava, obaveza i odgovornosti, sa obrazloženjem i poukom o pravnom leku, osim u slučaju iz člana 172. ovog zakona.

Tuženi pre nego što je obavestio tužioca da mu otkazuje ugovor o radu nije tužioca pisanim putem upozorio na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, a što je bila zakonska obaveza tuženog i što je bilo od uticaja na mogućnost tužioca da, na delotvoran način, iznese svoju odbranu. Naime, upozorenje poslodavca, kao nužan uslov za otkaz ugovora o radu iz razloga propisanih članom 179. stav 3. tačka 2) Zakona o radu, a u skladu sa članom 7. ratifikovane Konvencije MOR broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca (Zakon o ratifikaciji objavljen u Službenom listu SFRJ broj 4/84), ima karakter akta kojim se zaposleni poziva na izjašnjenje, što nije formalnost u postupku otkazivanja ugovora o radu, već se upozorenjem zaposlenom stavlja do znanja da postoje okolnosti koje, prema shvatanju poslodavca, obrazuju otkazni razlog. Svrha i cilj upozorenja je da se zaposlenom omogući da iznese odbranu i da se izjasni o radnjama za koje poslodavac smatra da predstavljaju razloge za otkaz ugovora o radu i zbog toga se zaposlenom daje razuman rok kako bi izjašnjenje i odbranu mogao da iznese. S obzirom da tuženi prethodno nije upozorio tužioca pisanim putem na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, na koji način je tuženi povredio pravo na odbranu tužioca propisanu članom 180. Zakona o radu i članom 7. ratifikovane Konvencije MOR broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca, i kako osporena odluka tuženog od 05.02.2018. godine nije sačinjena u formi propisanoj članom 193. stav 1. Zakona o radu i ne sadrži činjenice i dokaze na osnovu kojih je utvrđeno da je tužilac učinio radnju koja mu je stavljena na teret, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita. Pri tome, nižestepeni sudovi su pravilno cenili, da iako je ugovoreno da u slučaju teške greške ugovor može biti raskinut od strane poslodavca bez najave, da se ta odredba ugovora u ovom slučaju ne može primeniti, jer je suprotna odredbama Zakona o radu, kojim je propisan postupak otkaza ugovora o radu od strane poslodavca, shodno napred navedenom.

Sa napred navedenih razloga neosnovani su navodi revizije tuženog o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Sa napred navedenih razloga odlučeno je kao u izreci, primenom člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković