
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Kzz 500/2026
28.04.2026. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Tatjane Vuković, predsednika veća, Jasmine Vasović, Slobodana Velisavljevića, Svetlane Tomić Jokić i Aleksandra Stepanovića, članova veća, sa savetnikom Marijom Ribarić, zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog AA, zbog krivičnog dela nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije iz člana 248. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog, advokata Vladimira Dragićevića, podnetom protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Šapcu 1Kž1-210/25 od 14.10.2025. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Kž3 12/25 od 11.02.2026. godine, u sednici veća održanoj dana 28.04.2026. godine, jednoglasno je doneo
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA, advokata Vladimira Dragićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Šapcu 1Kž1-210/25 od 14.10.2025. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Kž3 12/25 od 11.02.2026. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Loznici 3K. br. 599/23 od 15.04.2025. godine, okrivljeni AA je na osnovu člana 423. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, oslobođen od optužbe da je izvršio krivično delo nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije iz člana 248. Krivičnog zakonika i određeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda o čijoj visini će sud odlučiti naknadno posebnim rešenjem.
Presudom Višeg suda u Šapcu 1Kž1-210/25 od 14.10.2025. godine usvojena je žalba Osnovnog javnog tužioca u Loznici KT-64/22 od 26.05.2025. godine, pa je preinačena presuda Osnovnog suda u Loznici 3K. br. 599/23 od 15.04.2025. godine, tako što je Viši sud u Šapcu na osnovu člana 424. Zakonika o krivičnom postupku, okrivljenog AA oglasio krivim da je izvršio krivično delo nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije iz člana 248. Krivičnog zakonika i izrekao mu uslovnu osudu, tako što mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 meseca i istovremeno odredio da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljeni u vreme proveravanja od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude ne učini novo krivično delo. Istom presudom, okrivljeni je obavezan da snosi troškove krivičnog postupka, s tim da će o visini troškova sud odlučiti naknadno posebnim rešenjem.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Kž3 12/25 od 11.02.2026. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivljenog AA i presuda presuda Višeg suda u Šapcu 1Kž1-210/25 od 14.10.2025. godine je potvrđena.
Protiv osuđujućih pravnosnažnih presuda, zahtev za zaštitu zakonitosti blagovremeno je podneo branilac okrivljenog AA, advokat Vladimir Dragićević, zbog povrede krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, sa predlogom da Vrhovni sud usvoji podneti zahtev za zaštitu zakonitosti u smislu člana 492. stav 1. tačka 1) ili 2) Zakonika o krivičnom postupku.
Vrhovni sud je dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog Vrhovnom javnom tužiocu shodno odredbi člana 488. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku (ZKP), pa je na sednicu veća, o kojoj shodno članu 488. stav 2. ZKP nije obavestio Vrhovnog javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke, razmotrio spise predmeta sa pravnosnažnim presudama protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podnet, te po oceni navoda i predloga u zahtevu našao:
Zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog je neosnovan.
Branilac okrivljenog u podnetom zahtevu za zaštitu zakonitosti ukazuje da je u pobijanim osuđujućim presudama učinjena povreda krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) ZKP, jer delo koje je okrivljenom stavljeno na teret nije krivično delo. Ovo stoga što, prema braniočevim navodima, mera kućne izolacije ne može se odrediti usmenim putem od strane lekara doma zdravlja, već pisanim rešenjem sanitarnog inspektora i, u izuzetnim slučajevima, usmenim rešenjem u upravnom postupku, te kako nepostoji rešenje koje je doneto i uredno uručeno okrivljenom, to ni okrivljeni nije postupio protipravno i nema njegove odgovornosti za nepoštovanje mere kućne izolacije, jer ista formalno ni nije bila određena.
Izneti navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog se, po oceni Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani.
Naime, krivično delo nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije u smislu člana 248. Krivičnog zakonika (KZ) čini lice koje za vreme epidemije kakve opasne zarazne bolesti ne postupa po propisima, odlukama ili naredbama kojima se određuju mere za njeno suzbijanje ili sprečavanje.
Članom 2. stav 4. Uredbe o merama za sprečavanje i suzbijanje zarazne bolesti COVID – 19 („Službeni glasnik RS“, br. 151/202....br. 33/2022) propisano je da se lica kod kojih je testiranjem utvrđeno prisustvo virusa SARS-CoV-2, a kod kojih nije utvrđeno prisustvo nijednog simptoma ili znaka zarazne bolesti COVID – 19, odnosno kod kojih težina bolesti ne zahteva lečenje u bolničkim uslovima, upućuju, u skladu sa Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti u kućnu izolaciju sa zdravstvenim nadzorom na akutno respiratno oboljenje izazvano virusom SARS-CoV-2 u trajanju od 7 dana, a izolacija se prekida bez testiranja, a u stavu 5. propisano je da ukoliko lice iz stava 4. ovog člana ima primarnu ili sekundarnu imunodeficijenciju, upućuje se u kućnu izolaciju u trajanju od 14 dana, a koje stanje imunodeficijencije utvrđuje lekar primarne zdravstvene zaštite. Stavom 6. istog člana propisano je da kontrolu pridržavanja mere kućne izolacije iz stava 4. i 5. vrši organ državne uprave nadležan za unutrašnje poslove, a na osnovu podataka koje dostavlja ustanova koja je izvršila testiranje.
Odredbom člana 17. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, u stavu 1. tačka 6. propisane su jedne od posebnih mera za zaštitu prevoz, izolacija, kućna izolacija i lečenje, dok je u stavu 2. propisano da posebne mere iz stava 1. ovog člana organizuju i neposredno sprovode zdravstvene ustanove, privatna praksa i pravna lica koja obavljaju i zdravstvenu delatnost, zdravstveni radnici i organi državne uprave.
Odredbom člana 68. stav 1. istog zakona propisano je da su zdravstvene ustanove, privatna praksa, pravna lica, preduzetnici, zdravstveni radnici i građani dužni da sprovode mere propisane ovim zakonom i postupe po rešenju sanitarnog inspektora radi zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, u rokovima, pod uslovima i na način određen tim rešenjem. Stavom 2. istog člana, propisano je da zdravstvene ustanove, privatna praksa i druga pravna lica koja u vršenju zdravstvene delatnosti otkriju zaraznu bolest, dužni su da preduzmu propisane mere za sprečavanje prenošenja i suzbijanja te zarazne bolesti i druge mere koje priroda bolesti zahteva, kao i da pouče obolela lica i druga lica iz njihove okoline o načinu zaštite od te zarazne bolesti.
Odredba člana 29a stav 1. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti propisuje da kućna izolacija je mera kojom se nalaže lečenje u kućnim uslovima i ograničava sloboda kretanja obolelim od zarazne bolesti, a kod kojih nije utvrđeno prisustvo nijednog simptoma ili znaka zarazne bolesti i licima obolelim od zarazne bolesti kod kojih težina bolesti ne zahteva lečenje u bolničkim uslovima, tokom perioda zaraznosti, dok je u stavu 3. propisano da meru kućne izolacije nalaže doktor medicine specijalista za infektivne bolesti ili drugi doktor medicine u skladu sa naredbom ministra, o čemu obaveštava epidemiologa teritorijalno nadležnog instituta, odnosno zavod za javno zdravlje ili druge nadležne zdravstvene ustanove.
Iz spisa predmeta utvrđuje se da je okrivljenom stavljeno na teret da „u uračunljivom stanju sa umišljajem za vreme epidemije opasne bolesti, nije postupao po propisima, odlukama i naredbama kojima se određuju mere za njeno suzbijanje i sprečavanje, na taj način što je suprotno odredbama člana 17. stav 1. tačka 6., člana 29a i člana 68. stav 1. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i člana 2. stav 4. i 5. Uredbe o merama za spreavanje i suzbijanje zarazne bolesti COVID – 19 („Službeni glasnik RS“, br. 151/20, 152/20, 153/20, 156/20, 159/20, 1/21, 17/21, 19/21, 22/21, 29/21, 34/21, 48/21, 54/21, 59/21, 60/21, 64/21, 69/21, 86/21 i 95/21) nakon što je kao lice kod koga je dana 22.09.2021. godine potvrđeno prisustvo virusa COVID – 19 i koji je od strane lekara DZ Loznica usmenim putem obavešten da je rezultat testiranja antigenski pozitivan i da mora biti u kućnoj izolaciji 14 dana, napustio svoju porodičnu kuću... pri čemu je bio svestan svog dela, hteo njegovo izvršenje i bio svestan da je isto delo zabranjeno“.
Shodno napred navedenom, u opisanim radnjama okriljenog, po nalaženju Vrhovnog suda, stiču se svi, kako subjektivni, tako i objektivni elementi krivičnog dela nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije iz člana 248. Krivičnog zakonika, pa su suprotni navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog kojima se ukazuje na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 1) ZKP, ocenjeni kao neosnovani.
Iz napred navedenih razloga, na osnovu odredbe člana 491. stav 1. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zapisničar – savetnik Predsednik veća – sudija
Marija Ribarić, s.r. Tatjana Vuković, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
