Rev 10838/2023 3.1.2.12; 3.1.2.12.1.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 10838/2023
04.03.2026. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija Dragane Marinković, predsednika veća, Zorice Bulajić i Irene Vuković, članova veća, u parnici tužilje AA iz sela ..., Opština ..., čiji je punomoćnik Gordana Rakočević advokat iz ..., protiv tuženog „Philip Morris Operations“ a.d. Niš, čiji je punomoćnik Nebojša Stanković, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 253/23 od 24.01.2023. godine, u sednici održanoj 04.03.2026. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 253/23 od 24.01.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Nišu P 1887/21 od 06.06.2022. godine, obavezan je tuženi da tužilji na ime naknade štete zbog izostalog prinosa duvana za 2006. godinu isplati iznos od 262.195,53 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.11.2021. godine do konačne isplate, dok je zahtev za naknadu štete u većem iznosu a do traženog iznosa od 351.907,53 dinara odbijen kao neosnovan, te je obavezan tuženi da tužilji na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 660.700,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 253/23 od 24.01.2023. godine preinačena je prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog izreke i u stavu drugom izreke u odnosu na odluku o troškovima postupka tako što je odbijen tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila obavezivanje tuženog da joj na ime naknade štete zbog izostalog prinosa duvana za 2006. godinu isplati iznos od 262.195,53 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.11.2021. godine do isplate i obavezana je tužilja da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 463.880,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom u slučaju docnje počev od dana izvršnosti presude do isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su učinjene pred drugostepenim sudom.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim članom 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23), u vezi člana 92. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“ br. 10/23) Vrhovni sud je ocenio da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju parnične stranke su 15.11.2001. godine zaključile Ugovor o dugoročnom kreditiranju u cilju sadnje i isporuke duvana tipa „Virdžinija“ 2. klase br. 308 na period od 10 godina. Navedenim ugovorom regulisana su međusobna prava i obaveze ugovornih strana, tužilje kao proizvođača duvana i tuženog kao organizatora proizvodnje . Ugovorom se tužilja obavezala da zasadi seme duvana koju joj tuženi isporuči i da u narednih 10 godina, počev od 2001. godine proizvede odgovarajuću količinu duvana tipa „Virdžinija“ na površini od 1,30 ha (30.000 duvanskih strukova ili 380 kg duvana u svakoj godini proizvodnje), dok se tuženi obavezao da tužilji preda sušnicu za duvan. Ugovorne strane su se takođe dogovorile da će na osnovu ovog, dugoročnog ugovora zaključivati jednogodišnje ugovore, pa su tako zaključile jednogodišnje ugovore za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu kojim su bliže regulisali međusobna prava i obaveze stranaka u proizvodnji i isporuci sirovog duvana u listu tipa „Virdžinija“. Pored sušnice za duvan tuženi je tužilji u vidu kreditiranja proizvodnje isporučivao seme i drugu mehanizaciju – sistem za navodnjavanje i dvorednu sadilicu duvana i repromaterijal sa otplatama na rate do 10 ili 3 proizvodne godine. Ugovorom o regulisanju međusobnih obaveza i potraživanja koji su zaključile 04.05.2004. godine ugovorne strane su regulisale zaostale obaveze proizvođača duvana, ovde tužilje koji se odnose na sve ugovore zaključene do 31.12.2003. godine uključujući i reprogramirane obaveze koje dospevaju u toku 2004. godine po kom je obaveza tužilje prema tuženom ostala neizmirena u iznosu od 59.160,00 dinara koji je trebala da isplati do 31.12.2006. godine. Na kraju 2004. godine tuženi je u cilju nastavka saradnje proizvođačima ponudio dva načina otplate dugova prema njemu. Jedan je bio da proizvođači koji imaju dugove prema tuženom kao organizatoru proizvodnje vrate preuzetu mehanizaciju pri čemu će im se otpisati celokupni dug a drugi da proizvođači reprogramiraju svoja dugovanja prema tuženom tako da celokupan dug isplate u novcu do 31.12.2006. godine. Tužilja nije prihvatila nijedan od ponuđenih načina otplate duga zbog čega je tuženi 26.04.2005. godine poslao tužilji obaveštenje o jednostranom raskidu ugovora o dugoročnoj saradnji. Time je prekinuta poslovna saradnja ugovornih strana zbog čega nisu zaključili jednogodišnji ugovori o sadnji i isporuci duvana za proizvodnu 2005. godinu, kao ni za proizvodnu 2006. godinu. Raskid ugovora o dugoročnoj saradnji je usledio nakon što je tužilja pred sudom pokrenula parnicu radi naknade štete koju je pretrpela tokom proizvodne 2004. godine koja se ogledala u umanjenom prinosu duvana za šta, po tvrdnji tužilje odgovornost snosi tuženi. Visina štete utvrđena je ocenom nalaza i mišljenja sudskog veštaka tako da je šteta umanjena za prihod koji bi tužilja ostvarila sadnjom pšenice na istom zemljištu.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je ocenio da tuženi nije imao opravdani razlog za jednostrani raskid ugovora o dugoročnom kreditiranju u cilju sadnje i proizvodnje duvana, usled čega je tužilja osnovano mogla očekivati nastavak saradnje sa tuženim i tokom 2006. godine zbog čega je tuženi, po oceni prvostepenog suda u obavezi da tužilji naknadi pretrpljenu štetu u vidu izmakle koristi.

Ovakvo pravno shvatanje nije prihvatio drugostepeni sud smatrajući da, iako razlog jednostranog otkaza ugovora o dugoročnom kreditiranju u cilju sadnje i proizvodnje duvana dat 26.04.2005. godine ne predstavlja opravdani raskid u smislu odredbe člana 124. i 126. Zakona o obligacionim odnosima, tužilja nije mogla osnovano, u redovnom toku stvari očekivati da će tuženi da ispuni svoje obaveze i zaključi i jednogodišnji ugovor za proizvodnju duvana u 2006. godini s obzirom da je prestanak saradnje nastupio još 26.04.2005. godine. Zbog toga je ocenio da nisu ispunjeni uslovi za obavezivanje tuženog da tužilji naknadi štetu u smislu odredbi člana 266. i 269. a u vezi člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima jer je o prekidu saradnje tužilja saznala nezaključivanjem jednogodišnjeg ugovora za proizvodnu 2005. godinu.

Pravno stanovište drugostepenog suda kao pravilno prihvata i Vrhovni sud.

Prema odredbi člana 262. Zakona o obligacionim odnosima poverilac u obaveznom odnosu ovlašćen je da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi (stav 1.) i da kada dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo (stav 2.), dok prema odredbi člana 266. stav 1. istog zakona poverilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi koje je dužnik u vreme zaključenja ugovora morao predvideti kao moguće posledice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Iz ovih odredbi proizilazi da pravo na naknadu štete koja se pretrpi zbog povrede ugovorne obaveze (ugovorna šteta) ima ugovorna strana koja je zbog neizvršenja obaveze druge ugovorne strane pretrpela štetu i to u visini koja se mogla predvideti ugovorom, odnosno kao moguća posledica povrede ugovora. Kako je u konkretnom tuženi 25.04.2005. godine raskinuo ugovor o dugoročnoj saradnji iz 2001. godine zbog čega ugovorne strane nisu zaključivale jednogodišnje ugovore o proizvodnji i isporuci duvana za 2005. i 2006. godinu, što je ugovorna obaveza iz člana 13. raskinutog ugovora o dugoročnoj saradnji, to tužilja neosnovano potražuje štetu, dobit koji bi po redovnom toku ostvarila u 2006. godini da ugovor o dugoročnoj saradnji nije raskinut iz razloga koje navodi tuženi.

Naime usled raskidanja ugovora o dugoročnoj saradnji u proizvodnji duvana i izostanka zaključenja ugovora o proizvodnji i isporuci duvana za proizvodnu 2005. godinu tužilja nije mogla osnovano očekivati izvršenje ugovorne obaveze tuženog i za proizvodnu 2006. godinu kada to nije učinjeno ni za 2005. godinu. Ovo posebno kod činjenice da je ugovorom o dugoročnoj saradnji u proizvodnji duvana koji je zaključen 2001. godine dogovoreno zaključivanje jednogodišnjih ugovora kojima bi se regulisali uslovi proizvodnje duvana u godini za koji se zaključuje, pa izostanak zaključenja takvog ugovora za proizvodnu 2005. godinu ukazuje da tužilja nije mogla osnovano očekivati da će tuženi izvršiti svoju obavezu iz ugovora o dugoročnoj saradnji za proizvodnu 2006. godine zbog čega je pravilno drugostepeni sud preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtev jer za obavezivanje tuženo na naknadu ugovorne štete nisu ispunjeni uslovi iz odredbi članova 262. i 266. Zakona o obligacionim odnosima.

Sa svega iznetog, na osnovu odredbe člana 414. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković