Rev2 559/2024 3.5.7

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 559/2024
28.05.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović i Vladislave Milićević, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Emil Lilić, advokat iz ..., protiv tuženog „Land trans“ d.o.o. Niš, sa sedištem u Nišu, čiji je punomoćnik Milan Petrović, advokat iz ..., radi utvrđenja radnog odnosa i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3378/2023 od 23.11.2023. godine, u sednici održanoj 28.05.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3378/2023 od 23.11.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Nišu P1 3098/22 od 22.06.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vreme na radnom mestu ..., stupanjem na rad bez ugovora o radu, počev od 14.05.2018. godine pa nadalje do okončanja radnog odnosa tužioca kod tuženog u skladu sa zakonom. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vreme na radnom mestu ... stupanjem na rad bez ugovora o radu počev od 13.02.2018. godine pa nadalje do okončanja radnog odnosa tužioca kod tuženog u skladu sa zakonom. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tuženi obaveže da tužioca vrati na rad i prizna mu sva prava po osnovu rada u skladu sa stručnom spremom na radnom mestu ... . Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 348.625,00 dinara od čega na iznos od 338.625,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 3378/2023 od 23.11.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnova žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke, kao i odluka o troškovima postupka sadržana u stavu četvrtom izreke. Stavom drugim izreke, ukinuta je prvostepena presuda u stavu drugom izreke i odbačena tužba tužioca.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. ZPP, Vrhovni sud je utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

U sprovedenompostupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog od 17.12.2017. godine do 17.02.2018. godine po osnovu ugovora o radu na određeno vreme, na poslovima ... . U tom periodu između tužioca i tuženog su zaključena dva ugovora, prvi ugovor o radu na određeno vreme broj .../... od 17.11.2017. godine sa važenjem do 17.12.2017. godine i drugi ugovor o radu na određeno vreme broj .../... od 17.12.2017. godine do 17.02.2018. godine. Tužilac nije bio prijavljen na obavezno socijalno osiguranje. U toku postupka tužilac je tvrdio da je zaključen još jedan ugovor o radu na određeno vreme bez broja od 13.02.2018. godine koji se odnosi na period od 13.02.2018. godine do 13.05.2018. godine. Nalazom i mišljenjem sudskog veštaka za posebnu oblast i užu specijalnost - grafoskopiju utvrđeno je da sporni potpis na ugovoru o radu bez broja od 13.02.2018. godine na mestu za poslodavca –direktora nije autentičan i da nije potpisan od strane zakonskog zastupnika direktora tuženog BB. Na osnovu tahografskih listića utvrđeno je da je tužilac u periodu od 29.12.2017. godine do 27.01.2018. godine bio radno anagažovan (ukupno 21 dan), a zatim u pojedinim danima u periodu od 18.02.2018. godine do 19.03.2018. godine (ukupno 13 dana), radi obavljanja poslova ... bez ugovora o radu, usled povremene potreba za obavljanjem tih poslova, a za koji rad su tužocu isplaćene dnevnice. Prema potvrdi tuženog za dane 20.01.2018. godine, 13.02.2018. godine, 10.03.2018. godine 11.03.2018. godine i 27.03.2018. godine, potvrđena je radna aktivnost tužioca kod tuženog. U vozilu kojim je upravljo za potrebe tuženog, uvek se nalazio pečat firme, koji je služio za potrebe overavanja dokumenta i robe koja treba da se carini i popunjavanja i overavanja obrasca CMR.

Dana 30.03.2018. godine došlo je do nesporazuma između tužioca i tuženog (kada je usmeren na pogrešan granični prelaz), pa je tužilac revoltiran time ostavio vozilo tuženog na graničnom prelazu, zbog čega se drugim vozilom vratio za Niš, od kada prestaje faktiki da radi kod tuženog, a nije postojala ni inicijativa tuženog za njegovim radnim angažovanjem. U tužbi podnetoj nadležnom sudu dana 23.05.2018. godine, traženo je da se utvrdi da je kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vreme na radnom mestu ... stupanjem na rad bez ugovora o radu počev od 14.05.2018. godine i vraćanje na rad. Podneskom od 02.04.2019. gdoine tužilac je postavio i eventualni tužbeni zahtev kojim je tražio da se utvrdi da je zasnovao radni odnos na neodređeno vreme stupanjem na rad bez zaključenog ugovora o radu počev od 13.02.2018. godine pa nadalje.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, primenom odredaba člana 30. i 32. Zakona o radu prvostepeni sud je zaključio da je neosnovan osnovni tužbeni zahtev tužioca, s obzirom na to da je tužilac od 30.03.2018. godine prestao da obavlja bilo koje poslove za tuženog, da od 30.03.2018. godine do 13.05.2018. nije bio u radnom odnosu jer ugovor o radu na koji se tužilac pozvao nije zaključen i nije proizveo dejstvo, pa kako 14.05.2018. godine nije bilo faktičkog rada, niti je tog dana stupio na rad kod tuženog poslodavca bez ugovora o radu, to nisu istunjeni uslovi iz navedenih zakonskih odrebi, zbog čega je odbijen tužbeni zahtev. Ceneći blagovremenost tužbe u odnosu na eventualni tužbeni zahtev da se utvrdi da je stupanjem na rad bez ugovora o radu dana 13.02.2018. godine zasnovano radni odnos na neodređeno vreme, te saznanjem za učinjenu povredu prava dana 17.02.2018 godine, nalazi da je tužba u tom delu neblagovremrena, jer je podneta po proteku roka od 60 dana u smislu člana 195. Zakona o radu, iz kojih razloga je odbijen eventualni tužbeni zahtev.

Apelacioni sud je prihvatio zaključak i argumentaciju prvostepenog suda da je neosnovan osnovni tužbeni zahtev za utvrđenje da je zasnovan radni odnos na neodređeno vreme na radnom mestu ... stupanjem na rad bez ugovora o radu počev od 14.05.2018. godine i u tom delu odbio kao neosnovnu žalbu tužioca. U pogledu eventualnog tužbenog zahteva tužioca da je zasnovao radni odnos na neodređeno vreme počev od 13.02.2018. godine drugostepeni sud je primenom odredbe člana 195. stav 1. i 2. Zakona o radu u tom delu prvostepenu presudu ukinuo i tužbu tužioca odbacio, nalazeći da je podneta po proteku roka od 60 dana od dana saznanja za povredu prava 17.02.2018. godine, pritom imajući u vidu da je rok za sudsku zaštitu u radnom sporu materijalno-pravni rok prekluzivne prirode i da sud o njemu vodi računa po službenoj dužnosti.

Po oceni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda zasnovana je na pravilnoj primeni materijalnog prava.

Prema odredbi člana 32. Zakona o radu, ugovor o radu zaposleni i poslodavac zaključuju pre stupanja zaposlenog na rad u pisanom obliku(stav 1.), a ako poslodavac sa zaposlenim ne zaključi ugovor o radu u skladu sa stavom 1. ovog člana, smatra se da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad (stav 2.). Ova pravna fikcija omogućuje da radni odnos nastane stupanjem na rad i bez zaključenog ugovora o radu u pisanom obliku, iskazivanjem spremnosti poslodavca da zaposlenom omogući da radi i zaposlenog da stupanjem na rad faktički obavlja rad kod tog poslodavca sa svim elementima radnog odnosa.

Odredbom člana 37. Zakona o radu propisano je da ugovor o radu može da se zaključi na određeno vreme, za zasnivanje radnog odnosa čije je trajanje unapred posla ili nastupanjem određenog događaja, za vreme trajanja tih potreba (stav 1), poslodavac može zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana na osnovu kojih se radni odnos sa istim zaposlenim zasniva za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od 24 meseca (stav 2), ako je ugovor o radu na određeno vreme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako zaposleni ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vreme (stav 6).

Prema načelu dispozicije tužilac je ovlašćen da podnese tužbu i u tužbi odredi tužbeni zahtev, o kome sud treba da odluči, pri čemu je sud vezan za obim i sadržinu tužbenog zahteva. Podnetom tužbom zahtevano je utvrđenje da je tužilac kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vreme počev od 14.05.2018. godine i nadalje, na radnom mestu ..., stupanjem na rad bez zaključenog ugovora o radu.

U konkretnom slučaju, među strankama nije sporno da je 30.03.2018. godine prestalo radno angažovanje tužioca kod tuženog po bilo kom osnovu i obavljanje poslova ... za potrebe tuženog. Kako tužilac nije dokazao postojanje bilo kakvog pismenog ili usmenog dogovora za bilo koju vrstu njegovog radnog angažovanja kod tuženog nakon 30.03.2018. godine i nije faktički obavljao poslove za tuženog, niti je stupio na rad kod tuženog poslodavca 14.05.018. godine bez ugovora o radu, to nisu ispunjeni uslovi za primenu pravne fikcije postojanja radnog odnosa propisane odredbom člana 32. stav 2. Zakona o radu, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.

Neosnovani su navodi revidenta kojima se ukazuje na validnost ugovora o radu na određeno vreme bez broja od 13.02.2018. godine za period rada tužioca na poslovima ... od 13.02.2018. godine do 13.05.2018. godine. Ocenom svih izvedenih dokaza, izjave tužioca saslušanog kao stranka u postupku, zakonskog zastupnika tuženog, nalaza i mišljenja sudskog veštaka grafologa da sporni potpis na ugovoru o radu za poslodavca –direktora nije autentičan i da nije potpisan od strane zakonskog zastupnika direktora tuženog, kao i pisanih dokaza u pogledu načina i vremena radnog angažovanja tužioca, utvrđeno je navedeni ugovoru o radu od 13.02.2018. godine (pri tom bez delovodnog broja) nije proizveo pravno dejstvo. Imajući u vidu izneto, nasuprot navodima revizije pravilno je stanovište nižestepenih sudova da nisu ispunjeni uslovi ni iz člana 37. stav 2. i 6. Zakona o radu (kada zaposleni radi duže od 24 meseci ili ostane da radi kod poslodavca najmanje 5 radnih dana po isteku vremena za koji je ugovor zaključen), jer je tužilac prestao faktički da obavlja poslove za tuženog nakon 30.03.2018. godine, a kako dana 14.05.2018. godine nije stupio na rad kod tuženog, to je za odlučivanje o ovako postavljenom tužbenom zahtevu bez uticaja karakter rada tužioca do 30.03.2018. godine.

U odsustvu pravnosnažne sudske odluke kojom je utvrđeno da je tužilac zasnivao radni odnos na neodređeno vreme, neosnovan je i zahtev za vraćanje na rad kod poslodavca, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtev i u tom delu.

Po oceni Vrhovnog suda pravilan je zaključak drugostepenog suda da je tužba u delu kojom je eventualnim tužbenim zahtevom traženo utvrđenje da je tužilac kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vreme, na radnom mestu ..., stupanjem na rad bez ugovora o radu počev od 13.02.2018. godine pa nadalje, podneta po proteku zakonom propisanog prekluzivnog roka iz člana 195 stav 2. Zakona o radu, ali iz drugih razloga u odnosu na one navedene u drugostepenoj odluci.

Prema odredbi člana 195. Zakona o radu, protiv rešenja kojim je povređeno pravo zaposlenog ili kad je zaposleni saznao za povredu prava, zaposleni može da pokrene spor pred nadležnim sudom (stav 1.). Rok za pokretanje spora je 60 dana od dana dostavljanja rešenja, odnosno saznanja za povredu prava (stav 2.), koji je prekluzivan i čijim se protekom gubi pravo na sudsku zaštitu o čemu je sud dužan da vodi računa po službenoj dužnosti, a što ima za posledicu nemogućnost suda da o predmetu spora meritorno odlučuje.

Drugostepeni sud je primenom navedene odredbe, a prema utvrđenom činjeničnom stanju, ocenio da je tužilac za povredu prava saznao 17.02.2018. godine, dakle nakon isteka prethodno zaključenog ugovora o radu na određeno vreme (za period od 17.12.2017 do 17.02.2018. godine) kada tuženi sa njim nije zaključio novi ugovor, zbog čega zaključuje da je tužba neblagovremeno podneta dana 23.05.2018. godine.

Međutim, kod utvrđenja da je tužilac i nakon 17.02.2018. godine bio privremeno radno angažovan kod tuženog i faktički radio u pojedinim danima sve do 30.03.2018. godine kada je prestao faktički da radi, bez nagoveštaja daljeg angažovanja po bilo kom osnovu, to je izvesno da je imao saznanje za povredu prava tek 30.03.2018. godine.

Prema stanju u spisima, u tužbi ponetoj dana 23.05.2018. godine, tužilac je istakao zahtev za utvrđenje da je zasnovao radni odnos stupanjem na rad 14.05.2018. godine bez zaključenog ugovora o radu, o kom zahtevu je meritorno odlučeno po blagovremeno podnetoj tužbi. Međutim, pored tog zaheva, u toku parnice postavljen je i zahtev, kao eventualni, za utvrđenje da je zasnovao radni odnos stupanjem na rad 13.02.2018. godine bez zaključenog ugovora o radu, a takav zahtev istaknut je u podnesku tužioca od 02.04.2019. godine. Kako je 30.12.2018. godine (kada je prestao da radi), tužilac izvesno imao saznanje o povredi prava, od toga dana je počeo da teče rok 60 dana. Sledom iznetom, zahtev za utvrđenje da je zasnovao radni odnos 13.02.2018. godine, koji je istaknut u podnesku od 02.04.2019. godine, postavljen je po proteku označenog prekluzivnog roka od dana saznanja za povredu prava, zato je u smislu člana 195. stav 2. Zakona o radu, tužba u tom delu neblagovremena, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. Stoga su neosnovani revizijski navodi kojima se ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Vrhovni sud je cenio i ostale revizijske navode tužioca, ali je našao da su neosnovani i bez uticaja na pravilnost drugostepene presude.

Sa iznetih razloga primenom odredbe člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Mirjana Andrijašević, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković