
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2238/2020
10.11.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Spomenke Zarić i Biserke Živanović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Darko Komnenić, advokat iz ..., protiv tužene Gradske opštine Novi Beograd, koju zastupa Opštinski pravobranilac Gradske opštine Novi Beograd, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1068/19 od 31.05.2019. godine, u sednici održanoj 10.11.2021. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE revizija tužene, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1068/19 od 31.05.2019. godine, u stavu prvom, preinačujućem delu stava drugog i u stavu trećem i četvrtom izreke.
ODBIJAJU SE zahtevi tužioca i tužene za naknadu revizijskih troškova.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 1086/16 od 26.10.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćene naknade troškova za dolazak i odlazak sa rada, za period od 01.10.2012. godine, zaključno sa avgustom 2015. godine, isplati ukupan iznos od 107.190,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene mesečne iznose, počev od datuma dospelosti pa do isplate, bliže određene ovim stavom izreke, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 46.800,00 dinara, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 25.500,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1068/19 od 31.05.2019. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke i obavezana tužena da tužiocu na ime neisplaćene naknade troškova za dolazak i odlazak sa rada, za period od 01.10.2012. godine, zaključno sa avgustom 2015. godine, isplati ukupan iznos od 107.190,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene mesečne iznose od dospelosti, pa do isplate, bliže određene ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke, potvrđeno je rešenje o troškovima parničnog postupka u delu stava drugog izreke prvostepene presude, kojim je odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova postupka za iznos od 7.200,00 dinara i žalba tužioca u tom delu je odbijena kao neosnovana, dok je u ostalom delu rešenje preinačeno i obavezana tužena da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 39.600,00 dinara. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu trećem izreke prvostepene presude i odbijen zahtev tužene da se obaveže tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 25.500,00 dinara, kao neosnovan. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove postupka po žalbi u iznosu od 18.000,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu reviziju je blagovremeno izjavila tužena, zbog pogrešne primene materijalnog prava, a iz razloga navedenih u članu 404. stav 1. ZPP.
Tužilac je podneo odgovor na reviziju.
S obzirom da je revizija tužene dozvoljena po odredbi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14), to nije bilo potrebe da se o istoj odlučuje kao o posebnoj reviziji.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku i našao da je revizija neosnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je u radnom odnosu kod tužene, a u periodu od oktobra 2012. godine zaključno sa avgustom 2015. godine, tužena mu nije isplatila troškove za odlazak i povratak sa rada. Odlukom načelnika Gradske uprave tužene od 14.09.2012. godine, u skladu sa Preporukom gradonačelnika Grada Beograda, odlučeno je da se naknada troškova za prevoz radi dolaska i odlaska sa posla neće vršiti uplatom sredstava na tekući račun zaposlenih, već direktnom uplatom na „Bus-plus“ kartice zaposlenih. Tužilac je podneo zahtev poslodavcu da mu se naknada troškova za prevoz za dolazak na rad i odlazak sa rada vrši uplatom na tekući račun u visini cene mesečne pretplatne karte.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odbio zahtev tužioca imajući u vidu da je tužena obezbedila plaćanje naknade za prevoz kroz uplatu cene vrednosti „Bus-plus“ dopune, te je u smislu člana 39. i 40. Kolektivnog ugovora postojao normativni osnov da tužena, kao poslodavac, reguliše način isplate naknade za prevoz obezbeđenjem uplate dopune kroz tzv. ,,Bus-plus sistem“, a na tužiocu je propust što nije obezbedio „Bus-plus“ karticu na koju bi ovaj iznos bio uplaćen.
Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužioca preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtev tužioca, pozivajući se na odredbu člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu i člana 38. i 40. Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe, sa obrazloženjem da Preporuka gradonačelnika i odluka tužene doneta na osnovu te preporuka nemaju obavezujući karakter i ne mogu da umanjuju prava zaposlenih koja oni imaju po osnovu Zakona o radu, zbog čega je tužena u obavezi da tužiocu isplati tražene iznose za utuženi period.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepena odluka zasnovana je na pravilnoj primeni materijalnog prava.
Odredbom člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05...54/09) bilo je propisano da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju. Noveliranom odredbom člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 75/14) propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ukoliko poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz.
Odredbama člana 8. Zakona o radu propisano je da kolektivni ugovor i pravilnik o radu (u daljem tekstu: opšti akt) i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom (stav 1.), a da opštim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde veća prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom, osim ako zakonom nije drugačije određeno (stav 2.).
Posebnim kolektivnim ugovorom za državne organe („Službeni glasnik RS“ 23/98 i 11/09) u članu 38. stav 1. tačka 1. propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza i to prevoza na rad i sa rada u visini cene mesečne pretplatne karte u javnom saobraćaju. Prema članu 39. stav 1. zaposleni ima pravo na mesečno-pretplatnu kartu za dolazak i odlazak na rad za relacije gde javni prevoznik omogućava kupovinu. Po članu 40. stav 1. rukovodilac nadležnog organa po pravilu vrši naknadu troškova za prevoz za odlazak na rad i dolazak sa rada kupovinom mesečne pretplatne karte na početku meseca za naredni mesec za relaciju gde je to omogućeno, a prema stavu 2. istog člana izuzetno, na zahtev zaposlenog, rukovodilac nadležnog organa može doneti odluku da isplatu vrši u novcu u visini cene mesečne pretplatne karte.
Na osnovu citiranih odredbi poslodavac je u obavezi da zaposlenom nakandi troškove prevoza. Jedino ograničenje tiče se visine ovih troškova i ono zavisi od visine mesečne pretplatne karte. Zakon nije regulisao način isplate troškova prevoza. Oko načina isplate se poslodavac i zaposleni mogu dogovoriti, a to može biti uređeno i Kolektivnim ugovorom kao u ovom slučaju. Pravo (ovlašćenje) u vidu realizacije ove isplate – kupovinom ,,Bus-plus“ karte ili isplatom novčanog iznosa, pripada zaposlenom. Kako je Kolektivnim ugovorom koji se primenjuje na tuženu predviđeno da na zahtev zaposlenog, rukovodilac nadležnog organa može doneti odluku da isplatu vrši u novcu u visini cene mesečne pretplatne karte, te da je tužilac takav zahtev podneo, pravilan je zaključak drugostepenog suda da su ispunjeni uslovi da se tužiocu ovi troškovi isplate.
Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučeno je kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 154. stav 1. i 165. stav 1. ZPP, u stavu drugom izreke, odbio zahteve tužioca i tužene za naknadu revizijskih troškova, s obzirom da tužena nije uspela sa revizijom, a da odgovor na reviziju nije nužan za vođenje parnice.
Predsednik veća – sudija
Jasminka Stanojević,s.r.
Za tačnost otpravka
upravitelj pisarnice
Marina Antonić