Rev 31137/2023 3.1.2.13.1.4; pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 31137/2023
18.01.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Dragane Boljević, članova veća, u parnici tužioca „Addiko Bank“ ad Beograd, čiji je punomoćnik Nemanja Vasiljević advokat iz ..., protiv tuženih AA iz ..., čiji je punomoćnik Goran Pejić advokat iz ... i BB iz ..., čiji je punomoćnik Marko Ećim advokat iz ..., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv rešenja Apelacionog suda u Beogradu Gž 1809/22 od 30.03.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 18.01.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

UKIDAJU SE rešenje Apelacionog suda u Beogradu Gž 1809/22 od 30.03.2023. godine i rešenje Višeg suda u Beogradu P 7289/19 od 18.01.2022. godine i predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Gž 1809/22 od 30.03.2023. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđeno rešenje Višeg suda u Beogradu P 7289/19 od 18.01.2022. godine kojim je odbačena tužba.

Protiv pravnosnažnog rešenja donetog u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi AA je dao odgovor na reviziju.

Ispitujući pravilnost pobijanog rešenja, u skladu sa članom 408. u vezi člana 420. stav 1. ZPP, Vrhovni sud je našao da je tužiočeva revizija osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U tužbi podnetoj 21.11.2019. godine tužilac je postavio dva eventualno spojena tužbena zahteva. Prvim tužbenim zahtevom traženo je da se sporazum o podeli bračne tekovine od 22.11.2016. godine oglasi bez pravnog dejstva u odnosu na tužioca i da se tužena BB obaveže da dozvoli i trpi da stan broj .. u ulici ... broj .. u Beogradu bude predmet izvršenja radi naplate tužiočevog novčanog potraživanja prema tuženom AA. Drugim (eventualnim) tužbenim zahtevom traženo je utvrđenje ništavosti navedenog sporazuma o deobi bračne tekovine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac i tuženi AA su 05.10.2016. godine i 13.10.2016. godine zaključili dva ugovora o jemstvu kojim se tuženi obavezao da će kao solidarni jemac, celokupnom svojom imovinom, jemčiti za obaveze tužiočevog dužnika iz ugovora o kreditu od istih datuma. Tuženi su 22.11.2016. godine zaključili sporazum o deobi bračne tekovine. Predmet sporazuma bila je njihova zajednička imovina stečena u toku braka - stan broj .. u ulici ... broj .. u Beogradu, na kojem je u javnim knjigama upisano pravo svojine tuženog AA i akcije privrednog društva sa sedištem u Luksemburgu, takođe upisane kao vlasništvo tog tuženog. Po tom sporazumu tuženoj BB pripao je u svojinu označeni stan, a tuženom AA sve akcije stranog privrednog društva. Tužena BB se u katastru nepokretnosti (rešenjem RGZ od 25.11.2016. godine) upisala kao vlasnica stana. Brak tuženih razveden je presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2 108/18 od 22.03.2018. godine, koja je istog dana postala i pravnosnažna. Tužilac je 25.07.2018. godine protiv tuženog AA podneo tužbu sa predlogom za izdavanje platnog naloga, radi naplate novčanog potraživanja po ugovorima o kreditu za čije ispunjenje je tuženi jemčio kao solidarni jemac.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbacili tužbu. Po stanovištu sudova, zasnovanom na odredbi člana 285. stav 1. u vezi člana 281. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i članu 552. stav 1. istog zakona, sporazum o deobi zajedničke imovine koji su tuženi zaključili je teretni pravni posao jer su njime supružnici razmenili svoje udele u sticanju zajedničke imovine, a tužba za pobijanje tog sporazuma podneta je po proteku prekluzivnog roka od godinu dana koji je članom 285. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisan za pobijanje teretnih raspolaganja. Podnetu tužbu sudovi su odbacili i u odnosu na drugi tužbeni zahtev, sa obrazloženjem da se po članu 197. stav 2. ZPP, o eventualnom tužbenom zahtevu može odlučivati samo ako se odbije tužbeni zahtev koji je postavljen pre njega, tako da on ne može samostalno egzistirati u situaciji kada zbog odbačaja tužbe ne postoji prvi (osnovni) tužbeni zahtev.

Po stanovištu revizijskog suda, osnovani su navodi tužioca da je u ovom sporu pogrešno primenjeno materijalno pravo.

Odredbom člana 285. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se tužba za pobijanje može podneti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1, a za ostale slučajeve u roku od tri godine. Prema stavu 2. te odredbe, rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju. Za pobijanje pravnog posla ili pravne radnje koji se tiču nepokretnosti ili druge stvari, odnosno prava za čiji je prenos potreban upis u javnu knjigu ili registar, rok se računa najkasnije od dana upisa prenosa u javne knjige, odnosno registar.

Prema odredbi člana 281. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vreme raspolaganja dužnik znao (dolozna paulijanska tužba) ili mogao znati (kulpozna paulijanska tužba) da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim poveriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju korist je pravna radnja preduzeta to bilo poznato. Stavom 2. te odredbe propisano je da ako je treće lice dužnikov suprug ili srodnik po krvi u pravoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima. Raspolaganje na koje se odnosi stav 2. tog člana (porodična Paulijanska tužba) mora biti teretno, zato što se označeni stav „oslanja“ na prvi stav tog člana i jer su besplatna raspolaganja i sa njima izjednačene pravne radnje regulisane u trećem stavu iste odredbe (kvazi paulijanska tužba).

Gramatičkim i sistematskim tumačenjem člana 285. stav 1. i člana 281. ZOO, po stanovištu Vrhovnog suda, rok od jedne godine za podnošenje pobojne (paulijanske) tužbe važi samo za teretna raspolaganja iz člana 281. stav 1. navedenog zakona, a za ostale slučajeve - teretna raspolaganja između supružnika, odnosno krvnih i tazbinskih srodnika do određenog stepena srodstva (član 281. stav 2), kao i za besplatna raspolaganja i sa njima izjednačene pravne radnje (član 281. stav 3), rok za podnošenje tužbe je tri godine.

Sledstveno izloženom, tužba u ovom sporu je podneta u roku od tri godine od upisa prava svojine tužene BB u katastru nepokretnosti, zbog čega su oba nižestepena rešenja morala biti ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje u meritumu po prvom tužbenom zahtevu. Kod takve odluke, revizijski sud nije posebno cenio navode tužioca o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi člana 197. stav 2. ZPP i pogrešnoj primeni člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, jer se oni odnose na drugi (eventualni) tužbeni zahtev.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 416. stav 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković