Rev 801/2026 3.19.1.26.1.4; 3.1.2.2.8

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 801/2026
05.02.2026. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Dragane Boljević, Jasmine Simović, Vesne Subić i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Dušan Jovanović advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., Opština ..., čiji je punomoćnik Miodrag Nikolov advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Zaječaru Gž 156/24 od 07.05.2025. godine, na sednici održanoj 05.02.2026. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Zaječaru Gž 156/24 od 07.05.2025. godine.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužilje izjavljena protiv presude Višeg suda u Zaječaru Gž 156/24 od 07.05.2025. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Zaječaru Gž 156/24 od 07.05.2025. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tužilje i potvrđena presuda Osnovnog suda u Zaječaru P 330/2023 od 14.12.2023. godine kojom je, stavom prvim izreke, ukinuto rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Zaječaru I.Iv. 238/22 od 14.11.2022. godine u obavezujućem delu u celini, za iznos glavnog duga od 148.500,00 dinara i troškove izvršnog postupka od 13.257,00 dinara, i tužbeni zahtev tužilje odbijen kao neosnovan, a stavom drugim obavezana tužilja da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka od 69.628,00 dinara. Stavom drugim izreke, drugostepene presude odbijen je zahtev tužilje za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku (posebna revizija).

Posebna revizija je izuzetno pravno sredstvo koje se, zbog pogrešne primene materijalnog prava, može izjaviti na osnovu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20, 10/23; u daljem tekstu: ZPP) protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom. O dozvoljenosti posebne revizije odlučuje Vrhovni sud, na osnovu člana 404. stav 2. ZPP u vezi sa članom 92. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 10/23), ceneći potrebu odlučivanja o tom pravnom sredstvu zbog razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.

Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije, Vrhovni sud je ocenio da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj u smislu odredbe člana 404. stav 1. ZPP, jer u konkretnom slučaju ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse, niti za novim tumačenjem prava, ili razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana.

Nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev tužilje, inače advokata, koja je tuženog zastupala pred Osnovnim sudom u Zaječaru u sporu iz radnog odnosa radi isplate razlike između pripadajuće i isplaćene zarade u kome je tužbeni zahtev ovde tuženog odbijen. Radi zastupanja u označenom sporu, između parničnih stranaka je bio zaključen ugovor o pružanju advokatskih usluga kojim je tužilja bila ovlašćena da zastupa tuženog u parničnom postupku, do njegovog pravnosnažnog okončanja, a zatim i u izvršnom postupku koji bi mu usledio, a tuženi se obavezao da za izvršene advokatske usluge isplatiti ovde tužilji po 10% od glavnice na ime nagrade i troškova parničnog i izvršnog postupka (za sastav tužbe, predloga za izvršenje, obrazloženih podnesaka i zastupanje pred sudom i tužilaštvom na ročištima) sve po važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata i to odmah nakon što ih tuženi naplati od svog poslodavca. Iako je tuženi izgubio pomenuti spor, te mu ni nije dosuđena naknada troškova, tužilja mu je izdala račun za pružene advokatske usluge, po kome tuženi nije izvršio uplatu, već je dopisom obavestio tužilju da je među njima ugovorena isplata kada on od poslodavca naplati troškove, što se nije desilo, te da joj ništa ne duguje. S obzirom na izložene okolnosti i na nespornu činjenicu da je tuženi izgubio spor u kome ga je zastupala tužilja i da mu nisu dosuđeni troškovi parničnog postupka u tom sporu, te ih nije mogao ni naplatiti, nižestepeni sudovi su potraživanje tužilje kao nedospelo odbili.

Odluka o zahtevu tužilje kao advokata za naplatu svojih usluga počiva na odredbama Zakona o advokaturi, Tarife o nagradama i naknadama troškova advokata i Zakona o obligacionim odnosima kojima je, između ostalog, propisano načelo dužne pažnje u izvršavanju obaveza (član 18), uređen uslov (čl. 74. do 76) i ugovor o nalogu (čl. 749. do 764). Prema pomenutim odredbama materijalnog prava, strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). To naročito važi za stranu koja je pravno kvalifikovana (što advokat jeste) i koja po svojoj volji sačinjava ugovor i, za ispunjenje obaveze druge strane, ugovara odložan uslov (okončanje sudskog spora uspehom njenog klijenta, dosuđenje troškova njenom klijentu i njihova naplata od poslodavca), iako bi morala da zna da u takvom slučaju pravo na naplatu njenih advokatskih usluga zavisi od ostvarenja uslova, koje njen klijent u suprotnom neće biti dužan da joj naknadi.

Kod izloženog, jedno pravnosnažno rešenje Osnovnog suda u Boru Ipv.Iv 143/23 od 14.09.2023. godine kojim je, u istoj pravnoj situaciji, odbijen prigovor drugog dužnika ne može predstavljati primer sudske prakse koja počiva na drugačijem tumačenju i primeni materijalnog prava niti relevantan razlog za ujednačavanje sudske prakse.

Shodno iznetom, Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, pa je na osnovu člana 404. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.

Vrhovni sud je ispitao dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP imajući u vidu odredbe ZPP kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrednost spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe (član 403. stav 3), niti u sporu male vrednosti (član 479. stav 6), pri čemu su sporovi male vrednosti sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe (član 468. stav 1).

U konkretnom slučaju tužilja je izjavila reviziju protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu kojom je odbijen njen zahtev iz tužbe od 07.11.2022. godine za isplatu ukupnog iznosa 161.757,00 dinara, što je iznos koji ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, te ovaj spor čini sporom male vrednosti u kome je revizija nedozvoljena.

S obzirom na izloženo, Vrhovni sud je odlučio kao u drugom stavu izreke, primenom člana 413. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković